Izdvajamo

Adna Memić je prva djevojčica iz Finske koja je dobila poziv na jedno od okupljanja reprezntacije Bosne i Hercegovine. Adna je dobila poziv selektora Ilije Lucića u U15 reprezentaciju BiH na turnir "Trofej Crne Gore" koji se igrao od 23. do 26. juna ove godine u Podgorici.

Adna je rođena 11. Februara, 2004. godine u Bihaću. Prije nego je odlučila da trenira fudbal, Adna je sa devet godina uzela reket u ruke i trenirala tenis u TK "Dr. Mladen Stojanović", kod trenera Nebojše Radetića.

Sa 11 godina je reket zamijenila loptom, a prve fudbalske korake je napravila u FK Bratstvo iz Kozarca. Njen prvi trener je bio gosp. Nadir Nuhagić. Adnini roditelji su rođeni Kozarčani, a 2016. godine su odselili u "daleku" Finsku gdje i danas žive i rade, a Adna je nastavila svoju fudbalsku karijeru.

Igra na pozicijama veznog i krilnog napadača, a trenutno brani boje IF Kraft Narpes. Iako se radi o 14-godišnjoj djevojčici, Adnin potencijal su primjetili i treneri u starijim selekcijama ovog kluba, pa tako Adna redovno trenira i sa seniorkama. Osim toga proglašena je i najboljim strijelcem, igračem i najperspektivnijom igračicom turnira.

Također, vrijedi spomenuti da je Adnin otac, Admir bio sjajan fudbaler, te čak upisao i dva nastupa u prijateljskim utakmica Njemačke U17 reprezentacije.

Svoje prve minute u reprezentativnom dresu Adna je upisala protiv Srbije na turniru u Crnoj Gori i puna je pozitivnih utisaka sa njenog prvog okupljanja.

"Iako smo tu utakmicu izgubile (1:3), ja ću je pamtiti do kraja života, jer je moj san ispunjen, a vjerujem i san svakog dječaka i djevojčice koji(a) se bavi fudbalom, da nastupi za neku od nacionalnih selekcija svoje zemlje."

"Iskreno, prvo sam bila iznenađena pozivom uopšte u nacionalni tim. Naravno da je bilo malo i treme nakon dolaska u Trening kamp i na samom turniru, ali se nadam da sam pokazala i napravila ono što je selektor zahtijevao od mene i da ću ponovo dobiti poziv."

Jusuf Rujanac (bhtalents.net)

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.