Piše: Elvir HUREMOVIĆ

Ko bi danas uopće pričao o Nazifu Mujiću, Romu iz Poljica kod Lukavca, 'beraču željeza', da u Berlinu nije dobio nagradu? Gluma je kad ništa ne glumiš, kazao je jednom prilikom legendarni Zaim Muzaferija.

Nazif Mujić, Rom iz Poljica kod Lukavca, nije ništa glumio u filmu Danisa Tanovića 'Epizoda u životu berača željeza'. Nazif ništa nije glumio a dobio je 'Srebrnog medvjeda' u Berlinu, nagradu za najboljeg glumca.

Vođen Tanovićevim režiserskim genijem Nazif je samo ispričao svoju životnu priču. Onakvu kakva jeste, kakva se dogodila. ...

Krvava uloga

Pomalo paradoksalno. Ne glumiš, a kažu ti da si najbolji glumac.

Dok konstitutivni i nekonstitutivni narodi i građani napaćene zemlje Bosne slave nove filmske nagrade, koristeći priliku da se narugaju komšijama sa istoka i susjedima sa zapada (jer, eto, ima nešto u čemu smo bolji od njih), dok mediji pozivaju da se Danisu i Nazifu priredi 'veličanstven doček', dok iz političkih stranaka stižu patetične čestitke za "promociju kako bh. kinematografije, tako i države Bosne i Hercegovine", čini se da svi već zaboravljamo za šta je Nazif, za kakvu ulogu, dobio 'Srebrnog medvjeda'.

Zaboravljamo koliko je ta uloga bila bolna, krvava, koliko ponižavajuća, teška, turobna, upozoravajuća... Slaveći nagradu, izgleda, zaboravljamo na suštinu, na ono zbog čega je film ustvari i snimljen.

Zaboravljamo da Nazif ništa nije glumio. Da ništa nije glumila ni njegova supruga Senada Alimanović, koja je danima u utrobi nosila mrtvu bebu tumarajući od vrata do vrata zdravstvenih ustanova u kojima joj nisu željeli pomoći jer nije imala 980 KM koliko košta operacija. Bez zdravstvenog osiguranja i novca vraćena je iz Tuzle, pokušala u Modriči, pa zatim s tuđom knjižicom završila u Doboju, gdje joj je doslovno u posljednji tren spašen život.

Zaboravljamo, a ne bismo smjeli. Jer priča je ispričana, film snimljen, upravo da ne bismo zaboravili na bešćutnost, društva i države u kojoj živimo, ali i vlastito licemjerje.

Patetične čestitke

Nazif i Senada golgotu su preživljavali u novembru 2011. godine. Kome su oni naumpadali do neki dan, dok Tanovićev film nije stigao u Berlin? Kome naumpadaju drugi nazifi i senade, a puna ih BiH? Ko bi danas uopće pričao o Nazifu Mujiću, Romu iz Poljica kod Lukavca, 'beraču željeza', da sinoć u Berlinu nije dobio nagradu?

Nazifu Mujiću ne treba naše licemjerje, ima dovoljno godina i na njega je bezbeli već navikao. Ne trebaju mu ni patetične čestitke, pogotovo ne od ljudi koji ništa ili vrlo malo čine, a to im je posao, da naprave državu u kojoj Tanović više nikada neće morati snimati ovakav film.

Nazif od nas ništa nije ni tražio. Osim da bude tretiran kao ljudsko biće. A to mu ova država i društvo nisu omogućili. Zato, dok slavimo berlinsku nagradu, nemojmo zaboraviti kome je ona i za šta dodijeljena.

U protivnom 'Srebrni medvjed', i Danisov i Nazifov, bit će tek komadi bezvrijednog metala. Za otpada.

Elvir HUREMOVIĆ
(Bportal.ba)