Ima jedno mjesto. U Maju 1992.je sravnjeno sa zemljom. Sve je bilo porušeno, granatirano a prije toga opljačkano i opustošeno. Preko hiljadu njegovih stanovnika pobijeno je u etničkom čišćenju i u logorima. Razbacani su po cijelom svijetu. Odmah nakon završetka rata, poput feniksa, iz pepela su svoje mjesto podigli i danas se čovjek ne može nadiviti ljepoti i velicanstvenosti velelepnih kuća i okućnica koje su izgradili. Prethodnih dana, kao i svakog proljeća uhvatila me depresija i neka tuga. Prošlost nas neprekidno vuče za rukav. Ali, ako hoćeš da živiš sadašnjost moraš otići provozati se i prohodati kozarackim mahalama. Odmah ćeš izliječiti dusu i napuniti baterije pozitivnom energijom.

Danas izložba ovaca a izlagači iz cijele Bosne i Hercegovine. Različitih nacionalnosti. Smijeh, graja, pjesma…miris pečene jagnjetine…ljudi koji se smiju i raduju…prodavači u lokalnoj mesnici i trgovini koji te osmjehom natjeraju da kupiš i ono sto nisi mislio. Ovdje shvatis da su pobjednici oni koji nastavljaju borbu iako svjesni svakodnevnice i činjenice da je sve manje ljudi koji žive ovdje. Ali, shvatis i da iz daljine nedaju da su im avlije zapuštene. Sve je prelijepo i puno života. Osjetiš li se praznim i depriminiranim, želiš li motivaciju da vidiš “perspektivu” ovdje, posjeti ovo mjesto i zasukaces rukave…dobices snagu da ideš dalje…

Najveći mali grad na svijetu- Kozarac. Najveći mali ljudi koji prave manifestacije, pomažu bolesne, raduju djecu…
A stotine bijelih nišana gordo stoje uz cestu, opominju da se ne smije “žrtva” ostati cijeli život…boriti se za bolje sutra, naša je obaveza…poslije ove ljepote pojedeš kozaracke cevape, popijes kafu, odmoris pa zasučes rukave i odradiš puno toga da uljepšaš svoju avliju i kuću.
“Bosna je zemlja prepuna čari” davno je zapisao Branko Copic…u njoj žive dobri ljudi koji će, nadam se, uprkos svim ranama iz prošlosti ovaj prostor učiniti ljepšim, mirnijim i slobodnim za sve ljude koji neće odavde i koji hoće da ostanu svoj na svome…

Midheta Delkić