Izdvajamo

 

Nane nam je uvijek govorila da je naše područje gdje smo živjeli nekada bilo kompletno more.

Ja to nisam mogao shvatiti jer, osim ribnjaka u daljini, rijeke Starenice i ono malo prilično plitkog bunara na njivi nisam vidio ostatke tog mora.

Doduše, bile su tu mnoge lokve na putu prema Lakinoj njivi i uvijek me čudilo kad se prije stvore onolike žabe koje su nas gledale iz vode i pomalo ličile na krokodile.

Starijia djeca su nam govorila da moramo zatvoriti usta i nipošto ih otvarati dok prolazimo kraj tih lokvi napunjenih kišnicom jer u suprotnom može neko od komšija ili familije umrijeti. Zaobilazio sam ih u širokom luku i imao osjećaj da mi se onako zelene i naslonjene na neke travke u vodi cerekaju iza leđa.

Nanina naučna tvrdnja o postojanju mora bila je na osnovu dva najveća kamena u našem kraju koji se zovu Kozarački kamen.

Govorila je da tu i dan danas postoje takozvane željezne halke za koje su se mogli privezati brodovi iz čitavog svijeta.

Bilo je to vjerovatno u neka davna vremena kada su turisti dolazili kod nas na plaže, govorili ikavski i znali dobro unovčiti taj dar prirode.

Nažalost, iz nekog razloga po naninoj priči vodi se više tu nije ostajalo i odlučila je po njenoj verziji-otići “hintu emintu”. Šta to znači nemojte me pitati.

Pokrenulo je more tada svoje ogromno tijelo do susjedne Hrvatske i ostalo tamo do današnjih dana.

Nama je ostavila eto to malo gvožđurije i dijalekt na kojem su naši ljudi pričali-ikavicu. Svi naši stariji govorili su vaik, mliko, bilo,biži a poslije smo mi od raznoraznih pametnjakovića po školama naučili da je to staromodno, zaostalo i da smo mi u stvari seljoberi koji ništa ne znaju.

Nepravda je to, vidio sam tek godinama poslije. Naime, u mnogim zemljama u kojima sam bio vidio sam da se u stvari sve te zemlje upravo ponose svojim dijalektima, akcentima i da to u stvari ne bi ni za šta mjenjali. Dobro, nije ovo tema ove priče pa da se vratimo.

Pošto smo mi imali dosta naših brda okolo bilo je teško naći vremena i volje penjati se na Kozarački kamen.

Stajao je onako ponosan sa svojim bratom blizancem i valjda baš zato što smo odlagali odlazak na njega činio se sve plemenitijim, većim, bajkovitijim i davao mi pravo da u svojoj glavi projektujem slike i priče moga ličnog Mont Everesta. Poslije sam u životu vidio da je to bilo ispravno. Jer, svaki vrh koji se dostigne posebno na lagan način postaje automatski običan, svakodnevan da ne kažem dosadan. Nisam htio ići na Kozarački kako bi mogao sanjati svoj san i imati svoj omiljeni kamen među ostalim kamenjem koje mu nije bilo ravno.

Rano sam počeo hodati po svijetu. Vidio i većeg i kažu poznatijeg kamenja ali..

Meni je znak da sam blizu svoga doma uvijek bio on. Dolazio iz pravca Banjaluke ili Prijedora on je čekao. Ugledao bih ga iz daljine lijepog kao na razglednicama koje smo slali u svijet sa njegovim likom, mahnuo bi mi u znak pozdrava i znao sam da je jos sasvim malo do momenta kada srce i tijelo budu svoji na svome.

A onda…

Kolona ljudi devedeset druge kretala se niz moje Brđane i većinom gledala pred sebe ne znajući šta se u stvari dešava.

Nane koja se kretala odmah tu ispred mene okretala se u nevjerici, čas desno na srušenu Brđansku munaru čas lijevo prema Kozaračkom kamenu koji je vidjelo se stoji ukočen ne znajući šta da nam kaže u znak izvinjenja što moramo napustiti Kozarac.

I u njega srce mora da se steglo i tad sam vidio sta znači ona uzrećica da neko–” ima kameno srce”.

Pokušao je on onako golem i pomalo nezgrapan kao i svako ko se nađe u neprilici nešto reći u znak pravdanja ali nije uspio. Zašutao je.

Bojao sam se za moju sestru koja je išla uporedo samnom. Bojao sam se za majku i ženu za cijelu teturavu kolonu ljudi koja se kretala poput gluhonijeme skupine ali posebnu brigu imao sam za nanu. Imala je godina a nisam znao ni kako će podnijeti sve te do tada nepoznate scene koje do nas kao da su došle sa neke druge strane planete. A nije bila nikakva strana planeta u pitanji, to tamo su što je najčudnije ipak bili ljudi.

Ali, nane nije proklinjala, nije se čak ni žalila ili plakala. Gledala je u daljinu vjerovatno razmišljajući koliko je ovakvih scena morao vidjeti njen Husein koga je ostala željna ili koliko će ovakvih scena tek morati vidjeti sva ta omladina koja se kretala u koloni prema nepoznatom. Rekla je samo onako više za sebe:

-Nemojte nikada pasti u zamku da sve ljude ma kako to u momentu izgledalo loše stavljate u isti koš. Uvijek u svakom narodu će biti loših kojih ruše ali onih dobrih kojih je više.

Nije dočekala da se vrati i da je iz nekog pravca dočeka i radosno pozdravi Kozarački kamen.

Ni ja eto i nakon tolikih godina nisam uspio ili bolje reći nisam htio pokvariti svoju bajku popeti se na taj Kamen ali sam u jednoj mojoj pjesmi napisao :

“Zauvijek u meni čaršija i dobri ljudi

Stare uspomene, majka što me budi

Zauvijek u meni, zato se i valjda živi

Da te vole i da voliš, rodnog mjesta kamen sivi.”

kozarac.ba

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.