Izdvajamo

 

Fehrija Džafić se već desetak godina bavi uzgojem kalifornijske pastrmke, a ribnjak, koji se nalazi u njenom vlasništvu, smješten je u Gornjoj Sanici, varošici desetak kilometara udaljenoj od Ključa.

Džafićeva kaže kako se radi o mukotrpnom poslu, koji zahtijeva puno rada, muke i odricanja, a godinama se suočava s velikim problemima u poslovanju.

Dodaje kako je punih 18 godina provela u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi se nakon svega odlučila na povratak u zavičaj i pokretanje biznisa.

“Zbog rata sam otišla na drugi kraj svijeta, ali sam oduvijek sanjala da se vratim kući. Sve što sam zaradila, uložila sam u ribnjak, a pomogao mi je brat. Praktično, mi smo partneri u poslu”, kaže Džafićeva.

Briga o ribnjaku, dodaje, zahtijeva cjelodnevni angažman, pa je radno vrijeme praktično od ranih jutarnjih sati do zalaska sunca.

Ribnjak je udaljen svega 300 metara od izvora rijeke Kočanice, koja ga snabdijeva svježom i čistom vodom i radi se o zaokruženom sistemu proizvodnje, koji podrazumijeva uzgoj od ikre do konzumne ribe.

Kaže kako se “kalifornijka” u sezoni dobro prodaje, te da nema problema s tržištem, s obzirom na to da je već zasnovala kooperantske odnose s velikim brojem firmi iz cijele Bosne i Hercegovine.

“Ono što me plaši u ovome trenutku je što cijene neprestano rastu, a primanja građana su na istom nivou. Sve to utiče i smanjuje kupovnu moć, pa su teška vremena pred nama. Osim toga, cijene repromaterijala su također u porastu, konkretno cijena hrane za ribe se gotovo uduplala, što utiče i na cijene koje mi formiramo”, kaže Džafićeva.

Prema njenim riječima, optimalna proizvodnja ribe na godišnjem nivou iznosi oko 100 tona, ali je u posljednje vrijeme ona umanjena zbog niza faktora koji utiču na proizvodnju.

“Prije svega, to se odnosi na klimatske uslove i s tim se ne susrećem samo ja, već i drugi proizvođači ribe. Ove godine posebno veliki problem bio je nedostatak vode, jer je zbog sušnog perioda rijeka Kočanica gotovo pa presušila. Rezultat je to nedostatka padavina, ali i sječe šume, eksploatacije mineralnih sirovina, što sve doprinosi ovakvom stanju”, žali se Džafićeva.

Dodaje kako je prije sedam godina, u velikim poplavama koje su zadesile ove prostore, pretrpjela ogromnu štetu, kada je nepovratno izgubljeno oko 60 tona ribe, te je bilo veoma teško u potpunosti obnoviti proizvodnju. Također, zbog pojave kormorana, čaplji i bijelih orlova, grabljivaca koji napadaju ribu, bilo je potrebno ribnjak zaštititi mrežom, što je također rezultiralo neplaniranim troškovima.

“Sve u svemu, radi se o teškoj proizvodnji, posebno za jednu ženu, a ja često u šali kažem kako ovaj posao ne bih preporučila ni najvećim neprijateljima. Ipak, šta je tu je, valja gurati dalje”, kaže Džafićeva na kraju našeg razgovora.

nezavisne.com

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.