Izdvajamo

 

Na današnji dan prije tačno dvadeset godina u Zagrebu se skupila mala ali odabrana grupica istinskih patriota i formirala PRVI KRAJIŠKI BATALJON preteču danas već proslavljene legendarne 17.Viteške krajiške brigade... Svim onima koji su pripadali ovom bataljonu a svoj život položiše za jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu neka je rahmet i slava, a onima koji preživješe poručujem da ih volim i s radošću ih se sjećam...

Povodom toga ćemo u: Subotu 02.06.2012. upriličiti druženje na Staroj pilani u Kozarcu s preživjelim pripadnicima ovog bataljona....

Bujrum svima!!!!

Iz arhiva:

Praviti portret o borcu kakav je bio rahmetli Tečo nije nimalo lahko, jer on je jedan od najvećih sinova Bosne koji je u toku rata sve o sebi ispričao kroz svoju borbu s puškom u ruci.
Ratni vihor ga je zatekao na privremenom radu u inozemstvu.
Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu ne čekajući ni trena sa grupom dobrovoljaca koji se okupljaju u Zagrebu 30.05.1992.godine formira Prvi krajiški bataljon.

Ratni vihor ga odatle sa svojim suborcima odvodi put Travnika,gdje se filmskom brzinom smjenjuju ratišta, Turbe, Jajce, Visoko, Maglaj, Treskavica, Vlašić i sva ostala ratišta gdje su Krajiške gazije stekle reputaciju neustrašivih i časnih boraca, među kojima se naš Tečo posebno isticao.
Volio je Tečo svaku stopu ove napaćene Bosne, ali je stalno govorio da svoje Kamičane i svoj Kozarac voli više od ostatka svijeta.

Izgarao je Tečo od želje da dođe u svoj Kozarac, da ponovo osjeti miris Čaršije, da uživa u huku Starenice, u mirisu cvijeća koje, kako je znao govoriti, nigdje ne miriše kao u njegovim Kamičanima.
Na žalost u julu 1993.pao je pogođen na livadu,daleko od kozaračkih livada i od svojih Kamičana.
Allahova volja je bila da Tečo ostane u Travniku,daleko od mirisa kozaračkih bagremova.
Ali Tečo i dalje živi u srcima svojih suboraca iz legendarnog diverzantskog voda "Dženetske hurije" čiji je komandir bio u trenutku pogibije.
Stići će on sa nama u naš Kozarac.
Obavezni smo da ispunimo njegov zavjet,da opet miriše kozaračka čaršija onim prelijepim mirisom, i da djeca slobodno beru cvijeće po prelijepim kozaračkim livadama.
Tečo Atif se samim dolaskom na Turbe istakao u prvim akcijama prilikom upada na zloglasni Voćnjak kada se primjetilo da pored izuzetne hrabrosti ima i kvalitet i sposobnost za vođenje drugih boraca.
Sa grupom u kojoj su pored njega bili Dugi, Baja, Hifo, Mehin, Slovenac i Senči vrši svakodnevna izviđanja u reonima Vlašića i Jajca.

Poslije toga odlazi na Bijelo Bučje gdje sa svojim suborcima svakodnevno unosi paniku u četničke redove.
Krajem decembra 1992.godine Brigada je prekomandovana na Visočko ratište gdje se rahmetli Tečo ističe u mnogim akcijama a posebno prilikom oslobađanja Crkvica.

Iz tog perioda kruži anegdota o Teči.
Kad je Arijana Saračević novinarka BHT-a pravila intervju s njim na upit odakle mu tolika hrabrost da upadne sam u tranše na Crkvicama, on je samo šeretski odgovorio, "Ma nije to hrabrost, slušali su Mitra Mirića a ja ga organski ne podnosim i ja sam samo otišao ugasiti radio a oni se razbježali", dodajući još "ma nemojte mene ništa pitati više, ja neznam dobro pričati, pitajte Titu (Tito, komandant bataljona O.A ) on zna dobro pričati a ja znam dobro nositi pušku."
Na opću žalost uskoro dolazi do nesrećnog sukoba između HVO-a i Armije RBiH.
Tečo biva raspoređen u rejon Gornjeg Doca kod Travnika, gdje biva imenovan komandirom voda "Dženetskih hurija".
Treći dan nakon primanja dužnosti 01.07.1993.godine hrabri komandir Kozarčana gine na Smrekama.
Suborci su ga molili da ne kreće u proboj i da je tuda nemoguće proći, ali njegove posljednje riječi su bile " Jarani pa ne možemo svi preživjeti rat neko mora i poginuti".

Da Tečo još uvijek živi u srcima svojih suboraca govori pjesma koja je postala himna 17. Viteške brigade, a koju je Hifo napisao njemu u čast:

"Zasadila sinu majka
na mezaru ljiljane,
snove svoje ne dosanja,
ne dođe do Krajine".


Ponosni su svi Krajišnici na svog Teču.
Vječno će on živjeti u našim srcima.A tebi dragi Tečo neka je lahka bosanska zemlja.

"U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje: koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje."

Meša Selimović