Izdvajamo

Vijest da je na bečkom aerodromu uhapšen general bosansko-hercegovačke armije Jovo Divjak neprijatno je odjeknula širom regiona. Žalosno je što se po ko zna koji put potvrđuje teza da bosansko-hercegovačke vlasti puno blaže reaguju od našeg okruženja. Odavno je svima jasno da nije problem što je ovaj bivši oficir JNA 1992. godine ustao protiv fašizma. Problem je što je Srbin pa je kao takav ustao protiv srpskog fašizma i klerikalizma. Takvim većina Srba ne oprašta.

Jovo Divjak je oduvijek bio meta Beograda. Nisu ga hapsili 2005. godine kad je bio u Beogradu, već je sada aktiviran slučaj kada Beograd veoma organizovano sprovodi reviziju istorije iz devedesetih. Ovakvim ponašanjem Beograd sebi gradi poziciju lidera u regionu na pogrešnim osnovama - kaže se u saopštenju nevladinih organizacija iz Srbije.

Hapšenje Jovana Divjaka je samo nastavak kontraproduktivnog ponašanja Beograda kada je riječ o tumačenju prošlosti iz devedesetih. Nakon što su Ejup Ganić, Ilija Jurišić i nedavno Tihomir Purda hapšeni, pa oslobođeni zbog nedostatka dokaza, slučaj Divjak samo produbljuje nepovjerenje u regionu prema namjerama Beograda. Beograd je ovakvim ponašanjem sebe stavio u ulogu tužitelja i faktora koji definiše karakter rata, po kome je Srbija, izgleda, imala najmanju ulogu.

 

Hapšenje Jovana Divjaka je skandal svoje vrste, jer upravo on predstavlja simbol otpora srpskoj agresiji na Bosnu. Kao srpski general on se od samog početka suprotstavio opsadi Sarajeva zbog čega uživa nepodjeljeno poštovanje u BiH.

Za ovakvo ponašanje Beograda odgovornost ima i međunarodna zajednica i Haški tribunal koji se prilagođavaju Beogradu, kako bi ga privezali za EU. Međutim, ovakav pristup gubi smisao, jer dovodi do zamjene teza i iskrivljenih tumačenja koja su žrtvu pretvorili u zločinca.

Zahtjevamo od austrijskih vlasti da se Jovo Divjak odmah pusti na slobodu, a od Interpola da preispita sve potjernice koje na njihovu listu stavljaju vlasti Srbije. Zahtjevamo da objelodane kriterijume po kojima su zahtjevi jedne zemlje, u konkretnom slučaju, Srbije uzimaju u obzir.

Zahtjevamo od naše Vlade da prestane sa politikom koja vodi daljem porastu nepovjerenja u regionu, posebno u BiH i da odmah odustane od zahtjeva da se isporuči Jovan Divjak. Takođe zahtjevamo od Vlade da se distancira od Miloševićeve politike, kao politike relativizacije odgovornosti za ratove iz devedesetih.

Takođe podsjećamo vladu Srbije da je njena prioritetna obaveza da uhapsi i Hagu isporuči Ratka Mladića, optuženog za genocid u Srebrenici. To bi bio jedini korak koji bi doprinio obnovi povjerenja u odnosima sa susjedima, posebno sa Bosnom i Hercegovinom.

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji

Žene u crnom

Fond Biljane Kovačević-Vučo

Građanske inicijative

Centar za kulturnu dekontaminaciju

Civil Rights Defenders

SAOPŠTENJE SOCIJALDEMOKRATSKE UNIJE (SDU)

Nakon odustajanja od optužnice protiv Tihomira Purde, zbog nedostatka dokaza, pravosudni sistem u Srbiji nastavlja svoje posrtanje na međunarodnom planu. Hapšenjem Jove Divjaka, penzionisanog generala Armije BiH u Beču, na osnovu potjernice Srbije, mi ponovo dovodimo u pitanje kredibilitet države.

 

Sramota države Srbije: Žarko Korać, predsednik SDU. (Photo: rferl.org)

Podsjećamo da je sud u Engleskoj već odbio izručenje Ejupa Ganića Srbiji, na osnovu iste optužnice. Taj sud je zaključio da ne postoje nikakvi ozbiljni dokazi i da se radi o politički intoniranoj optužnici.

Šta Srbija želi ovim optužnicama? Da pokvari odnose u regionu ili da ponovo napiše istoriju prethodnog rata? U svakom slučaju, sramota je da se na osnovu već odbačenih optužnica, hapse ljudi po bijelom svijetu.

Poslije ovakvih komentara iz Srbije, svaki komentar bi bio zaista suvišan...

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.