Ispisivanje riječi 'škola' na asfaltu upozorava vozače da bi svakog trenutka neko od djece iz obližnjih školskih klupa moglo istrčati na ulicu. Ako je ta riječ ispisana samo ćirilicom, djecu se dodatno dovodi u opasnost.
Razlog da se na asfaltu magistralnog puta napiše bijelom bojom škola vrlo je jasan i logičan. Ako vozači nisu vidjeli znak, vidjeće ta slova, i usporiti. Neće ih iznenaditi djeca koja veselo istrčavaju iz školskog dvorišta.
Način na koji je potreba da se djeca zaštite dovedena do realizacije u jednom republičkosrpskom školskom ataru, manje je jasan i manje logičan. Zašto škola oba puta piše - ćirilicom?
Da li seosko vijeće staraca i mudraca, ministar saobraćaja ili ministar prosvjete, roditelji, na kraju krajeva, misle da će Italijan za volanom, ili Šveđanin, ili Francuz, ili bilo ko nepismen za ćirilicu, razumjeti upozorenje? Ili to nema veze s njima, nego proizvođač asfalta zabranjuje pisanje latinicom po svom originalno srpskom proizvodu? Možda služba za puteve nema latinične šablone? Obrni-okreni, na kraju se sve svodi na isto: neki ćiropraktičar objavio je rat vaskolikom latinluku.
Bilo bi zabavno tog polupismenjakala teleportirati na gostojući teren, u sredinu gdje je sve na arapskom, ili kineskom, i pustiti ga da se snalazi; pa kad ga prostata natjera na trk, da vidi kako je ući spuštenih hlača u lift umjesto u wc, šta znači biti slijep i gluh kod zdravih očiju i bistre pameti. Ili ga posjesti gladnog za stol, i dati jelovnik napisan brajevim pismom, a pored stola postaviti konobara gluhog kao top.
Ili ga ukrcati na trajekt, a onda na pola mora uključiti alarme, i na japanskom ili eskimskom davati mu uputstva za spašavanje. Možda bi shvatio koliko je nepravedno prema djeci, osim što je glupo i nekorisno, koristiti isključivo ćirilicu u komunikaciji sa svijetom.
Branioci ćirilice
Međutim, ti potomci Milošobilića, Hajdukveljkovića, Carlazarevića i Šaracmarkovića više vole ćirilicu, pa makar je vlastitom djecom branili na svakoj stopi svoga asfalta. Jer, djeca su sva ista, srpska ko i hrvatska, po djeci se ne znaju junaci. Pregaženo dijete na ulici je svako isto, ne zna se da je tvoje, ako ne leži na ćirilici. Nekako je tuga manja, ako nije kolektivna. Nije isto pregaziti malo dijete i malog Srbina.
Mi znamo vozače
Mi znamo vozače i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi dictat trpe, ne ljudi -
Bog je ćirilicu dao za čovjeka.
Azbuka je naša ko planinska rijeka,
Nju neće nigdje ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svik'o
U svome pismu da bi našo lijeka.
Nas do boga vode ćirilične staze!
Nek nam slova spaze, đake neka gaze!
Asfalt je bukvar preko makadama!
Škola je odskok nama do Golgote.
I kad nam dječije uzmete živote,
Azbuka naša boriće se s vama!
Šta je svrha upozorenja? Da ga razumiju samo Srbi, i Hrvati, školovani prije rata? Ili to nije upozorenje da djeca mogu u sekundi istrčati pred karambolku, nego da se prolazi preko srpske teritorije. Pa vozač, bojeći se zasjede hajduka, još malo pritisne na gas. Bolje da mu uzmu dozvolu zbog brze vožnje nego gaće zbog neznanja ćirilice.
Kao strancu u divnljoj zemlji čije zakone ne poznaje i znakove ne razumije, vozač međutim lakše nego roditelji kolateralnih đaka vidi da slova ne služe znanju nego prepoznavanju. Da su pismena hladno oružje. Da ne služi ćirilica ljudima, nego ljudi ćirilici.
U školstvu koje se ponosi stihom "bacajte sami u oganj decu" to valjda nikome nije ni čudno, ni nenormalno.
Autor: Nenad Veličković
Odg. ur. Belma Fazlagić-Šestić
Preuzeto sa www.dw-world.de