Izdvajamo

SANSKI MOST - Od velikog broja vodenica na rijeci Blihi, lijevoj pritoci Sane, opstala je samo jedna koja danas radi u selu Pobriježje, nekoliko kilometara od Sanskog Mosta, a žito u njoj melje Izet Kamber, jedini preostali mlinar na ovim prostorima.

Prema njegovim riječima, vodenica na tom mjestu postoji nekoliko stotina godina, a vremenom je samo mijenjala svoj izgled. Posljednji put bilo je to 1986. godine, kada je bila sagrađena od drveta i potom uništena u velikoj poplavi kada se Bliha izlila iz korita i poplavila velike površine okolnog zemljišta. Poslije toga ozidana je od čvrstog materijala u obliku u kakvom je i danas prepoznatljiva.

"Ovaj posao sam naslijedio od svoga oca i to je zanat koji se već dugo u našoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Pored porodice Kamber, brigu o mlinu vodili su i članovi obitelji Medić, s kojima smo krvno povezani", objašnjava mlinar.

Dok opisuje kako radi vodenica, podiže željeznu branu, nakon čega ukroćena voda iz Blihe počinje proticati kroz badanj pokrećući vodenički točak. Prisjeća se kako je nekada bilo toliko posla da se pravio raspored u okolnim selima kada će ko mljeti žito. "Posla je sada manje, jer nema mnogo ljudi, pa ni žita. Danas se brašno može kupiti u trgovinama i samo rijetki navrate kako bi samljeli pšenicu ili kukuruz",dodaje on. Uvjeren je, međutim, kako se kvalitet takvog brašna ne može mjeriti s onim koji izađe ispod njegovog kamenog žrvnja. Objašnjava kako se radi o jednom od najvažnijih dijelova vodenice, te da žrvanj mora biti izrađen od najkvalitetnijeg kamena.

"Ovaj moj je od bihacita, kamena koji se može pronaći samo u okolini Bihaća, koji je poznat po svojoj čvrstoći i trajnosti", kaže Kamber za "Nezavisne".

Kaže kako se usluga mljevenja brašna u vodenici obično plaća ušurom, drugim riječima vodeničaru se ostavlja dio samljevenog brašna. Dodaje kako život ne može zamisliti bez klopotanja vodeničkog točka i žubora potoka, te da će njegova vodenica raditi i trajati sve dok je živ.

 

Nezavisne

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?