Izdvajamo

Zvuči kao početak nekog dobrog vica, ali, nažalost, ovaj tekst nije humoristične prirode. Ovaj tekst je samo jedan realan prikaz životnih teškoća sa kojima se suočava svako ko se odlučio na veliki korak, preseljenje u inostranstvo. Odlazak iz svega što mu je dobro poznato i blisko u veliku nepoznanicu, noružan velikim očekivanjima.

Iz Bosne sam se odselila prije nešto više od 7 godina, vođena samo jednom idejom - da želim život u uređenoj državi, gdje se poštuju osnovna prava građana i gdje ti ne treba veza da odeš kod doktora i dobiješ posao. Nikakva muka me nije natjerala da odem, imala sam porodicu, prijatelje, dobar posao, stan, putovanja za koja mi pasoš nije predstavljao problem kao većini građana BiH (jedan od rijetkih luksuza statusa izbjeglice). Sve je bilo u savršenom redu, osim zemlje u kojoj sam živjela i koja mi je konstantno davala osjećaj da tonem i da se gušim. Bez obzira na to kako dobro sam uspjela da organizujem svoj život i svoj mali svijet u toj neorganizovanoj državi, nisam se mogla dobro osjećati kad bih se osvrnula oko sebe i gledala veliki broj ljudi koji nisu imali tu sreću da se snađu u haosu koji ih okružuje i urede si dobar život.

Gušio me je i osjećaj da stojim u mjestu, da mi se ništa ne dešava, da ne stičem nova znanja, da nemam izazova, da ne rastem, da sve kod nas dolazi sa nekim zakašnjenjem.

Odluka je pala, nakon uspješne misije nalaženja posla u Ljubljani, spakovala sam svoj život u par kofera, pozdravila se sa svima i otisnula u novu životnu avanturu.
U Sloveniji nisam imala nikoga, ni rodbinu, ni prijatelje, nisam znala jezik i, iskreno rečeno, prihvatila sam posao na jeziku koji ne govorim. Sada bi, da je ova priča film, u pozadini svirala alarmantna muzika, koja je doduše svirala u mojoj glavi neprestano prvih par mjeseci života u Sloveniji.

Život u Sloveniji za jednog stranca, a posebno Bosanca, nije nimalo lak. Ukoliko želite biti prihvaćeni, nužno je: naučiti jezik što prije, što bolje i sa što manje balkanskog naglaska. Trebaće vam 3 do 6 mjeseci da počnete da izgovarate jednostavne rečenice i da razumijete jezik. Nakon godinu dana bi jezik tebao biti savladan na nivou mogućnosti obavljanja posla isključivo na slovenačkom jeziku, bez pomoći maternjeg jezika, kojeg većina Slovenaca jako dobro razumije. Bez ozbira koliko dobro govore i razumiju srpsko-hrvatski jezik, neće vas nikada prihvatiti ukoliko ne pokažete volju za učenje slovenačkog i poštovanje njihovog jezika i kulture uopšte. Osim jezika, moraćete se dokazivati na svim poljima i biti najbolja verzija sebe koju znate, a dokazati se i biti prihvaćen nije lak zadatak u Sloveniji, stoga prionite na posao.

Nemojte me pogrešno shvatiti, Slovenci su generalno dobar, vrijedan i pošten narod, istina da im je potrebno malo više vremena da se otvore i da vas prihvate kao prijatelja, ali kad se to desi, vaši su za čitav život.

Život u glavnom gradu je jako skup u odnosu na primanja. U manjim gradovima je situacija mnogo bolja i život dosta jeftiniji. U Ljubljani za garsonjeru trebate izdvojiti 400 EUR, plus troškove, ukoliko se radi o centru, odnosno 350 EUR van centra (prevoz mjesečno iznosi 37 EUR tako da nekako izađe na isto). Za troškove struje, vode, održavanja stana i grijanja trebate još cca 100 EUR; internet 40, mobilni telefon 20, tako da brzo dođete na sumu od 550 do 600 EUR samo za troškove života. Hrana, ukoliko je kupujete u velikim supermarketima poput Hofera i Lidla je isto ako ne i malo jeftinija nego u Banjaluci, ali zato sve ostalo od frizera, kozmetičara, zubara, mjesečne karte za fitnes je čak i do 3 puta skuplje nego u Banjaluci. Prosječna plata od 1000 EUR teško da će biti dovoljna da sami živite u Ljubljani, plaćate sve troškove i ponekad odete kući. Ukoliko vas je dvoje, situacija je naravno mnogo lakša, pogotovo ako živite van slovenačke prestolnice.

Međutim, sve ovo o čemu pišem su samo osnovni troškovi preživljavanja. Cijena ulaznica za predstave, koncerte su od 10 do 50 eura, za časove joge ćete morati izdvojiti 70 EUR na mjesec. Večernji izlasci su skupi, tako da ćete vjerovatno da prorijedite njihovu dinamiku, jednom mjesečno ili samo kad se nešto slavi. Kafići, restorani, sve mnogo više košta nego u Banjaluci, tako da ovdje idete na kafu jednom sedmično, a ne svaki dan kao što ste navikli kod kuće. Osim toga, radi se puno, 8 do 10 sati na dan napornog rada sa kratkom pauzom je svakodnevica, i na to jednostavno morate da se naviknete.

Dakle, radi se mnogo, život je skup, teško se stiču prijatelji, još teže vas prihvataju u društvo, osjećaj nepripadanja je konstantan, humor loš. Prve tri godine su najteže.


Buka


Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ