Izdvajamo

SANSKI MOST - Zlatno vrijeme krojačkog zanata odavno je iza nas i sve je manje onih koji se danas uspješno bave tim drevnim zanatom.

Esad Budimlić iz Sanskog Mosta ljubomorno čuva i njeguje porodičnu tradiciju dugu desetinama godina. Kaže kako je ljubav prema ovom zanatu naslijedio od oca, nekada poznatog i uglednog sanskog krojača, i da se niti jednom u životu nije dvoumio čime će se baviti. Prisjeća se da je još kao sedmogodišnji dječak savladavao prve korake ovog posla ušivajući dugmad i tako praveći prve krojačke korake.

"Otac me poslao na Tekstilni fakultet u Zagreb i po završetku studija vratio sam se kući i zaposlio u lokalnoj fabrici trikotaže. Bila su to dobra vremena, kada je tekstilna industrija cvjetala na ovim prostorima, ali sve što je dobro ima i svoj kraj", prisjeća se Budimlić.

Kaže kako se, nakon ekonomske propasti firme u kojoj je radio, sa suprugom odlučio posvetiti porodičnom biznisu.

"Ovo je posao koji radim iz ljubavi, jer sam odrastao ispod očevog krojačkog stola, a najdraže igračke u djetinjstvu bile su mi makaze i šivaće mašine. Istina, danas je posla manje nego što je bilo u prošlosti, ali se ipak od ovog zanata može pristojno živjeti", kaže on.

U porodičnoj manufakturi Budimlićevih danas se proizvode brojni i raznovrsni predmeti od tekstila te nude razne usluge šivenja, prepravki i slično. Vlasnik kaže kako je tržište danas prezasićeno jeftinom i nekvalitetnom robom koja se uvozi iz Kine, Turske i drugih zemalja, ali da još uvijek ima mušterija koje cijene istinski kvalitet.

"Radimo odjeću po mjeri i to najčešće tako što mušterije same izaberu i donesu materijal i mi ga potom oblikujemo prema njihovim potrebama. Ipak, najviše posla danas se odnosi na popravke već kupljene robe, skraćivanje rukava ili nogavica, sužavanje i slično", kaže Budimlić.

Objašnjava kako se ne može svako baviti krojačkim zanatom, jer taj posao ipak traži određene osobine.

"Na prvom mjestu morate voljeti posao, a potom krojača mora krasiti strpljivost, preciznost i vještina. Kad se oblikuje materijal, recimo, treba dosta raditi s makazama, a tada vam lako strada zglob, kao što je slučaj kod mene", dodaje uz smijeh.

Iako je napredak tehnologije u znatnoj mjeri promijenio krojački zanat, ističe kako tradicionalne metode proizvodnje ipak imaju određene prednosti.

"U masovnoj proizvodnji sve je podređeno brzini, a sve što je brzo to je i kuso. Ne volim stvari raditi brzo i da me neko opterećuje rokovima, ali za kvalitet onoga što uradim garantujem životom", kaže on.

Ovaj vitez s makazama kaže kako za krojače ima posla i pored svih ekonomskih i drugih poteškoća u društvu, i uvjeren je kako ovaj stari zanat nikada neće izumrijeti.


Nezavisne


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.