Izdvajamo

Piše: Alma Čirkić

Čekam live prenos s Trga i pregledam objave u grupi. Naidjem na Emmin video o popravci dredića. Zvuk na telefonu je upaljen. Iz telefona dopire smijeh. Na displeju vesela dječija lica. Zastanem. Pogledam video nekoliko puta. Bože, nekada sam se i ja ovako smijala...
„Opet to gledaš pa ćeš se cijelu noć prevrtati i žaliti kako ne možes spavati. Pusti to, bona. Protiv sistema se ne može.“ -kaže Onaj Moj.
Predjem u drugu sobu. Sistem, kaže on. Sistem...
Moj smijeh je nekada bio grlen i iskren. Osmijeh od koga se vide šestice. Čitala sam beogradsko izdanje magazina Ćao, voljela Treće oko, učila njemački uz Bravo... Sretnom su me činili roditelji, prijatelji i sloboda da budem ono što jesam. Bila sam sretna. Baš kao klinci s Emminog videa.
Razmišljam o aktuelnim otkazima i premještajima. Sjetim se mame i njenog razočarenja kad je njoj isto uručeno nakon 30 godina rada u firmi. Danas, 26 godina kasnije, ljudi prolaze kroz isto.
Mama se tada plašila da me šalje u školu. Svaka budala nosi oružje. O večernjim izlascima nismo ni razgovarale. Zlo ne ide za godinu, već za čas. Tako je govorila. Danas, 26 godina kasnije, mame se još uvijek plaše.
Prijatelji su odlazili. Spašavali glavu. Bježali od zla. Sve ih je manje bilo. Ostajala sam sve usamljenija. Danas, nakon 26 godina, opet odlaze. Opet spašavaju glavu.
Firme su propadale. Gasile se. Nestajala oprema. Nestajali ljudi. Trebam opet povući paralelu sa današnjicom?
Od svega ovoga najviše boli gašenje dječijih osmijeha. I ja sam se nekad smijala kao Emma. Imala sam prijatelja kao što je David. Njegovo svijetlo je ugašeno. Samim tim i moj osmijeh. Danas, 26 godina kasnije, osmijesi se još uvijek gase.
Sistem koji je funkcionisao prije 26 godina jos uvijek opstaje. I dalje izdaje rješenja o otkazima, i dalje ne dozvoljava normalna djetinjstva, i dalje tjera prijatelje, gasi firme i ubija dječije osmijehe. Ubija čovjeka. Ubija ljude. Sve ljudsko u nama.
Sistem protiv kojeg se ne može? Ili ljudi koji ne mjenjaju sistem? Ljudi bez osmijeha... Ljudi bez hrabrosti... Pa zar i danas? 26 godina kasnije...

 

Svaki cetvrtak očekujem sa radošću, a tebi možemo zahvaliti na tome. Svaki put vidim nekog od familije, komsija i prijatelja. ... Hvala ti puno za četvrtak komšija.

Fatima Alić Hušić-još jednom HVALA.........
Četvrtak