Izdvajamo

Prijedorčanka Tamama Ležić (54) zbog porodičnog nasilja napustila je nakon 30 godina braka supruga i sve što je stekla s njim. Počev od kuće do imanja koje koristi onaj zbog kojeg je u šestoj deceniji života morala krenuti iz početka. Mada otvoreno govori o svojoj teškoj sudbini, glas joj podrhtava, a otkine se i po neka suza. Odavno ih ne može kontrolisati.

-Nasilje je trajalo posljednjih nekoliko godina, a u posljednje vrijeme eskaliralo. Bio mi je ugrožen život. Smogla sam snage i prije 14 mjeseci sama otišla. Ostavila porodičnu kuću, pomoćne objekte, sve što smo skupa gradili prije 18 godina. U kući je ostao bivši muž. – priča Tamama koja trenutno boravi u smještaju kojeg joj je obezbijedio prijedorski Centar za socijalni rad.

Priča da je na Sudu dokazala da joj je život bio ugrožen zbog čega je bivši suprug i kažnjen. Patnju koju je prošla u trenutku kada se našla na ulici, bez marke u džepu, kratko opisuje riječima „ da neke stvari kao pojedinac sama ne može ni pobijediti, ni promijeniti “.

-Ta podjela imovine na Sudu se može vući još deset godina. On za to vrijeme može da troši i mimo zakona prodaje našu zajedničku imovinu...-kaže Tamama koja je po odlasku od supruga nasilnika jedno vrijeme boravila u Gradačcu. Na nadnicu je brala krastavce i radila druge sezonske poslove. Samo da preživi. Potom se vratila u Prijedor i slučajno počela da kuha u novootvorenoj javnoj kuhinji „Optimisti“.

- Mada nikad u životu nisam radila kao kuharica, već se bavila poljoprivredom ,ovdje sam našla svoj mir i smiraj. Radim volonterski, imam redovna tri obroka i poslije posla očistim po neku kuću ili radim neki drugi posao . Od tog plaćam režije- kaže Tamama i dodaje „ da se, mada je teško biti beskućnik u 54 godini, ne bi vratila ni po cijenu života“.

Tamama je od plastenika koji su dobili „Optimisti“ napravila čudo.

-Bilo mi je žao da propada. Sad povrća ima u izobilju, dijelimo ga korisnicima- kaže Tamama.


Izvor: Avaz


Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.