Pitanje registracije građana koji žive izvan Bosne i Hercegovine ne treba svoditi na rasprave na društvenim mrežama između „nas“ koji živimo u domovini i „dijaspore“ koja ju je, iz različitih razloga, morala napustiti. Ovdje nije riječ o tome ko više voli Bosnu i Hercegovinu niti o tome ko u nju donosi više novca. Suština problema jeste u činjenici da slabim odzivom na izbore možemo veoma lako izgubiti i ona politička i institucionalna prava koja još Bošnjaci imaju u entitetu RS.
Historičari su u davanju procjena o budućnosti uglavnom oprezni, a nerijetko mogu djelovati i pesimistično. Razlog tome nije odsustvo nade, nego obaveza struke da društvo podsjeća na iskustva koja se potiskuju ili zaboravljaju.
U periodu Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, provođena je agrarna reforma kojom je u Bosni i Hercegovini oduziman znatan dio imovine imućnijih Bošnjaka. Oštećeni tada nisu raspolagali adekvatnim mehanizmima zaštite, a odluke vlasti, bez obzira na njihove posljedice, morale su se prihvatiti.
Poučeni takvim historijskim iskustvima, opravdano je postaviti pitanje ko može garantovati da u budućnosti neće doći do nekog novog oblika nacionalizacije ili sistemskog ugrožavanja naše nepokretne imovine u entitetu RS? Ko garantuje da se neće usvojiti entitetski propisi kojima bi neobrađena, nekorištena ili nedovoljno korištena imovina bila stavljena pod poseban nadzor vlasti?
Moguće je zamisliti različite mehanizme pritiska poput učestalih provjera boravišta vlasnika, dodatno oporezivanje imovine čiji vlasnici žive u inostranstvu, finansijske sankcije ili donošenje propisa kojima bi se, pod (formalno) legalnim obrazloženjima, ograničavalo pravo raspolaganja imovinom. Najteži scenarij bio bi stvaranje zakonskog okvira koji bi omogućio njeno oduzimanje. Ukratko, to bi značilo da bi se najprije ljudima iz "dijaspore" mogla oduzeti imovina.
Takvi procesi ne moraju nastupiti odmah. Mogu se razvijati tokom narednih pet, deset ili dvadeset godina. Međutim, jedini način da im se, u okvirima sadašnjeg ustavnog i političkog sistema, djelotvorno suprotstavimo jeste jačanje političke zastupljenosti povratnika, raseljenih osoba i svih građana koji imaju biračko pravo u tom entitetu. To podrazumijeva veći broj poslanika u Narodnoj skupštini RS i snažniju zastupljenost u Vijeću naroda.
Zbog toga su registracija birača i izlazak na izbore od suštinskog značaja. To nije samo pitanje političkog opredjeljenja nego i dugoročne zaštite prava, imovine i prisustva nesrpskog stanovništva na prostoru entiteta RS.

Jasmin Medić