Piše: Elvir Bešić

Sunce je tek promolilo prve zrake preko Kozare iznad mahale, a rosa je još uvijek sjedila teška i hladna na beharli granama kruške. U kući je vladala ona neobična tišina koja uvijek prethodi blagom porodičnom metežu. Dok je babo u avliji pripremao sve što treba, lagano polijevajući pragove vodom u kojoj su prenoćile ljekovite trave, nane Gopa je u kuhinji završavala svoje tajne pripreme.
​Nane nije skidala onaj svoj lukavi, topli osmijeh s lica. U ruci je čvrsto držala struk svježe ubrane koprive, još uvijek ljute i snažne od jutarnje vlage. To je bio njen čuveni „jurjevski budilnik“.
​Tiho, poput sjenke, popela se uz škripave basamake do sobe u kojoj smo, potpuno zaboravivši koji je datum, duboko spavali moja sestra i ja. Bili smo uvjereni da će nam i ovaj dan proći u dugom, slatkom snu pod toplim jorganima, ali nane je imala drugačije planove. Šunjajući se do naših kreveta, polako je smaknula krajeve jorgana, tek toliko da nam bose noge ostanu na udaru.
​„Ustajte, lijenčine moje! Prođe Jurjevdan, ostaše noge u prošloj godini!“ povika nane kroz smijeh, dok je hitro „žarila“ naša stopala i listove.
​Skočio sam kao oparen, trljajući noge koje su u sekundi počele da bride, dok se moja sestra, smijući se i vrišteći u isto vrijeme, pokušavala skroz umotati nazad u jorgan. Nije to bila neka prava bol od koje se plače; bilo je to ono čuveno, zdravo jurjevsko žarenje za koje su naši stari vjerovali da tjera svaku bolest i „čisti krv“ za predstojeće ljeto. Iako je ovaj običaj korijene vuče iz dalekih, paganskih vremena staroslovenskih naroda, on je u našoj tradiciji ostao kao simbol narodne radosti i porodične šale. Ni jedna ga religija nije mogla potpuno izbrisati, a i da je pokušala, vjerovatno ne bi uspjela, jer je bio duboko utkan u svakodnevni život naših predaka koji su ga činili s čistim nijetom i osmijehom.
​„Hajde, mrdajte! Otac vas čeka, valja se umiti onom cvjetnom vodom pa da krenemo,“ dobaci nane s vrata, mašući koprivom kao pobjedničkom zastavom.
​Dolje u avliji, babo nas je dočekao sa lavorom punim cvijeća i bilja. Nakon jurjevskog umivanja i doručka koji je mirisao na mladost, cijela porodica se zaputila prema Sastavcima na teferić.
Takvi paganski običaji s vremenom sami polako blijede i nestaju, ustupajući mjesto dubljim spoznajama, jer nam vjera u jednog Boga i Njegovu sveprisutnu moć danas jasno pokazuje pravi put. Ipak, tog jutra, žarenje na tabanima bilo je samo podsjetnik na toplinu doma i naninu dovu za naše zdravlje.
​Znao sam, baš kao i sestra, da je taj struk koprive bio samo dječija radost upakovana u starinski običaj koji se, uz miris behara i prve proljetne rose, zauvijek urezao u moje sjećanje.

Elvir Bešić