Sjeti se onog vremena kad niste imali nista.A imali ste sve. Sjeti te se one male sobe u kojoj ste spavali"Kao sardine". Jedan dušek a vas šestoro. Sjeti se one sofre za kojom se djelio jedan kruh, hljeb. Nije bilo"Moje"i"Tvoje". Bilo je samo "Naše".

Sjetise Majke,kako vas je istim rukama grlila. Kako je jednako drhtala kad dobijete temparaturu. Kako je Ocu krisom govorila da vam kupi iste patike, da se nebi, nedaj Boźe, jedan osjecao manje vrijednim. Tada ste bili jedno tjelo jedna dusa. Kad bi jednog neko napao u školi, poslu, na ulici, drugi je skakao u vatru ne pitajuci za cijenu, rane. Brat je bijo svetinja. Sestra je bila zjenica oka.

A pogledaj nas danas. Pogledaj tu istu avliju, kuću, to isto dvoriste. Šta vidis? Vidis visoke zidove, vidis zakljuçane kapije i vidiš najteźu stvar na svijetu, vidis dva brata koji prolaze jedan pored drugoga kao dva najveca stranca.

NE nazovu ni "SELAM".ni "Dobar Dan".ni"BRATE". Zbog çega ste prestali biti braća? Zbog 2.m.Međe? Zbog jednog sprata kuće koji će ionako zjapiti prazan? Zbog šume u koju niko ne ulazi? Zbog puta?

Zar je moguce da smo postali toliko jeftini ljudi? Zar je moguce da smo spremni prodati KRVNO SRODSTVO za ciglu i malter? Gradimo Kuće na tri,ili çetiri sprata, a u tim Kućama źivi mrźnja. Svađamo so oko toga čija je koja soba, a u tim sobama nema ko da spava. Tuźite se, povlaçite se po sudovima godinama. Plaćate advokate, sudije, novcem koji ste mogli potrositi na djecu, unuçad. Advokati trljaju ruke, a vasa srca truhnu.

Mislis da si pobjedijo ako si dobijo presudu? Prijatelju moj,u ratu s Bratom pobjednika nema. Ako pobjedis brata na sudu, izgubijo si sebe. Izgubijo si onaj miran san. Izgubijo si onaj osjecaj kad znas da ti neko čuva Leđa. Znam, reći ćes, nije Do mene, on je počeo. Ona njegova žena.

Slusaj me dobro. Žene dođu, i odu. Muževi dođu i odu. Komšije se Odsele, ali Krv? Krv se ne pere vodom. Dopustili ste da vam tuđi ljudi, pa makar to bili i vaši bračni partneri, kroje sudbinu s onima s kojima ste dijelili MAJČINU UTROBU. Dopustili ste da vam ponos bude vaźniji od ljubavi.

Taj prokleti EGO."Necu ja prvi popustiti".Nek on dođe meni."Nek On meni vrati onaj metar". MA Halali mu taj metar! Halali mu cijelu njivu! Sta ce ti zemlja po kojoj ne moźes hodati uzdignute glave? Sta ceti bogastvo ako nemas s kim kahvu popiti? Zar vrijedi taj komad Betona, da ti djeca ne poznaju svoje Rođake?Da ti unučad prolaze pored strica, amidźe,ili dajdźe kao pored stranaca? To je Grijeh koji se prenosi sa koljena. Učimo djecu da mrze one koji nose isto prezime.

A znas li kad ce se ta kapija odkljuçati? kad ce taj zid pasti? Onog dana kad Jedan od vas dvoice legne na TABUT ili SANDUK. Tog dana kad se okupe ljudi, komsije,jarani, prijatelji.Tog dana ce sve postati kristalno jasno, ali biće Kasno. Gledat ćes u to lice svoga BRATA, i srce ce ti se cijepati. Sjetit ces se onih dana kad ste se igrali u prasini. Sjetit ces se kad te BRANIJO. I mrzit ces sebe. I mrzit ces svaki onaj kvadrat, svaku ciglu, svaku psovku, svaku godinu šutnje. Poźeljet ces da das sve sto imas,svu tu prokletu kucu oko koje ste se klali. Samo da se On jos jednom podigne. Samo da mu jos jednom stisnes ruku i kaźes; "OPROSTI BRATE, BILI SMO BUDALE".A on te nece ćuti. Tisina ce tada biti, zemlja ona ista zemlja oko koje ste se Svađali, sad ce ga pokriti i tebe i njega çeka ista rupa, dva metra bez prozora.

To je jedina nekretnina koja nam je svima zagarantovana. Zato dok nije kasno, dok jos disete isti zrak, dok su jos ona vrata Oodkljuçana, makar sjedne strane. Prebaci ponos preko ramena. Nije on teźi od bratske suze. Otiđi pokucaj, reci ;"Evoti sv,e nosi i zemlju i kuću, i ogradu".Jer kad se podvuçe CRTA, na kraju źivota se ne broje kvadrati. Broje se zagrljaji. Ne dozvoli da umres bogat zemljom, a siromasan porodicom.

autor nepoznat