Piše:Elvir Besic

​U vrijeme našeg djetinjstva, vidici su nam dopirali tek onoliko koliko se moglo dobaciti pogledom s Kozaračkog kamena. Naši idoli tada nisu bili američki košarkaši, engleski prinčevi, austrijski skijaši niti holivudske zvijezde – naši uzori bili su naši mahalci.
​Loptu smo ganjali uz povike: "Stojković, kakav dribling, goooool!". Ali naš Piksi nije bio onaj s televizije; bio je to Idrizov sin, Senad. Za nas je on bio oličenje fudbalera: isklesane figure, crne kovrdžave kose, sazdan od samih mišića. Dok smo ga iz hladovine Jasika posmatrali kako vlada loptom, diveći se snazi njegovih šuteva, maštali smo samo o tome da jednog dana budemo kao on.
​Za one koji su naginjali knjizi i znanju, neosporni uzor bio je moj amidža Izet. Sjećam se kada me učitelj Husein Mujagić upitao šta mi je on u rodu, a potom pred cijelim razredom ispričao priču o njemu. Govorio je kako je Izet u prvim razredima bio toliko tih i povučen da su neki mislili da ne umije ni pričati. No, ubrzo su shvatili da se iza te tišine krije izvanserijska inteligencija. Bio je najbolji mladi matematičar kojeg je Kozaruša u to vrijeme imala. Slušajući učitelja, srce mi je raslo od ponosa, a u sebi sam, dječački važno, mislio: "Takvi smo ti mi Bešići."
​Kada je riječ o snazi, konkurencija je bila žestoka. Ti tadašnji mladići kao da su bili odvaljeni od brda – snažni, hitri, bez truna sala, a znali su se bogami i potući. Među njima je dominirao Asim, gorostas u našim očima, čovjek koji je svojim širokim ramenima zaklanjao sunce. O njegovoj hrabrosti i borilačkim vještinama ispredane su legende; pričalo se kako bi sam "polupao" svakog ko bi se usudio da mu stane na žulj. Kasnije je tu ulogu uzora preuzeo Dudo, karatista o kojem se i danas prepričava kako je u Prijedoru sam izašao na kraj s čitavom grupom tamošnjih jalijaša.
​Naš Huse bio je personifikacija snalažljivosti i duha. Njegov krupan glas uvijek bi nadjačao masu, a njegove dosjetke bi sve prisutne prikovale za mjesto. Pamtim trenutak nakon što smo izlili gornju ploču; iscrpljeni od stotina izvezenih tački betona, sjeli smo u šljivik iza kuće. Huse nam je tada, uz gromoglasan smijeh, objašnjavao kako preživjeti u svijetu bez dinara u džepu. Pokazivao nam je kako "izbaciti" lopatice na leđima da izgledaš uvjerljivije od Kvazimoda. Taj smijeh iz šljivika kasnije sam decenijama prenosio u krugove svojih prijatelja, trudeći se da zadržim barem mrvu te njegove neponovljive vedrine.
​Kada je u pitanju poštenje, teško je izdvojiti samo jedno ime. Vrijeme nas često nauči da ljudi nisu uvijek onakvi kakvima se čine, ali moji Smajo, Mustafa, Latif i Avdo ostali su u mom sjećanju kao nepokolebljive moralne vertikale. To su bili ljudi pred kojima se u mejtafu i na sijelima ustajalo iz poštovanja, bez suvišnih riječi. Iz Smajine bijele brade tekle su sokratovske mudrosti, iz Mustafinog džepića na jeleku sat veker je širio samo istinu, a iz Latifovog uvijek uglačanog štapa sijala je pravda. Od Avdinih pet banki, koje mi dade na sunetu — a što je tada u mojim očima bilo ogromno bogatstvo — širio se duh istinske humanosti i dobročinstva.
​Vremenom su se i naši vidici širili. Kako je svijet ulazio u naše domove, tako su nam uzori postajali Pele, Platini ili Sušić kada bismo sanjali o golovima. Za snagu i vještinu šaketanja tražili smo potvrdu u Brus Liju, Čak Norisu ili onom dobrodušnom gorostasu Badu Spenseru. U potrazi za naukom i umjetnošću, klanjali smo se Andriću, Tesli, Prelogu ili Penkali.
​Ipak, ma koliko ti svjetski velikani bili grandiozni, za poštenje nikada nisam pronašao bolji mjerni instrument od onog kojeg su posjedovali naši stari "didovi". Ti novi, globalni uzori, zapravo su nas samo podsjećali na one prvobitne, originalne heroje iz naših avlija. Svaki Teslin bljesak podsjetio bi me na Izetovu bistrinu, a svaki Spenserov udarac na Asimovu snagu. Jer, ma koliko daleko otišli, srce je uvijek ostalo usidreno za one stare alke na kamenu s kojeg smo prvi put pogledali u svijet.
​A danas? Dok gledam ovo novo vrijeme, ne mogu a da se ne zapitam: ko su uzori našoj djeci?
Uzori nisu samo slike s ekrana ili imena iz udžbenika. Pravi uzori su oni ljudi koji te nauče kako da uspravno stojiš, pošteno radiš i, što je najvažnije, kako da se od srca nasmiješ i kad su ruke od betona teške.

Elvir Besic