piše: Elvir Bešić

Čitam kako neki pozivaju sve Bošnjake da sa zastavama s ljiljanima dođu na Bilino polje na utakmicu protiv Italije. Pa valjda ljudi sami znaju kako se voli i kako se navija za reprezentaciju. Gledam komentare ispod tih poziva – nacionalizam se razbuktava i samo vodi u novu mržnju.
​Reprezentacija je ona iskra koja povezuje ove napaćene narode. Politika i zlo, koje se i danas manifestuje i ubija ono dobro u Bosancima i Hercegovcima, uporno se hrani baš takvim postupcima i idejama. Niko na svijetu ne voli te ljiljane i Bosnu više od mene, ali sam svjestan da Bosne i Hercegovine nema bez Ivana, Nikole i Sergeja, kao što je ne bi bilo ni bez Mirka, Jovana ili Stipe.
​Pusti, bolan, neka se ljudi raduju. Pusti da nas spajaju Džeko, Šunjić i Vasilj. Mani se ćorava posla. Pusti, bolan, Šabane, neka se poljem širi miris ljiljana, a od Bihaća do Zvornika neka nam Sarajevo svima bude dika.
​Molimo se kao Elvedin, volimo se kao što se vole ova djeca na terenu. Ne bacajmo klice mržnje među tu djecu željnu ljubavi i igre. Pamtimo, da nas zlo ne iznenadi, ali ne dozvolimo da nas mržnja izjede iznutra. Navijaj onako kako navija uvaženi efendija Velić, čiji su komentari pisani čistog srca i diraju duše i na terenu, i na tribinama, i iza malih ekrana.
​Pusti, bolan, ljude neka pjevaju Zdravka, Halida i Mladena Tifu. Zapjevaj i ti, zapjevaj skupa sa fra Majdandžićem. Zapjevao bi i pokojni Pejaković s tribina: „Haj, otkako je Banjaluka postala...“
​Kako, bolan, nema Bosne, a ja je s Kozare gledam? I vidim dobre ljude kako je kroz šubu gledaju i čekaju da u intimi svog doma proslave pobjedu i tiho zapjevaju: „...miriše cvijeće na moju dragu...“
​Otvori vrata i čuj pjesmu, dozvoli joj da se prospe kroz sokake i livade.
​Volim te, Bosno i Hercegovino!

Elvir Bešić