Jutros mi ponovo dođe pred oči slika ulice mog djetinjstva u Prijedoru.S vremena na vrijeme mi te slike iz djetinjstva dolaze u valovima.Intenzitet se pojačava „nekako s proljeća“. Valjda to ima veze i sa povećanjem „stepena mentalnih priprema „ za odlazak „dolje“ kako mi to u Skandinaviji kažemo za naša putovanja u rodni kraj.
Tako , evo meni jutros pred očima „ puče“ moja ulica nekadašnja Esada Midžića a sada Zanatska. Osunčana maksimalno . To je interesantno da se samo sjećam „sunčanih dana“ kao da u to vrijeme nikada nije padala kiša što naravno nije istina.
Na mjestu sadašnjeg parkinga kod starog hotela „Balkan“ bio je zid čaršijskog mezarja sa mnoštvom nišana. Taj zid je bio naše omiljeno mjesto za igru. Tu smo pravili glinene „topove“ po cijeli bogovetni dan“ pucali“ a pred večer smo se tu igrali omiljene igre „ta-ta“ i skrivali iza povelikih nišana.
Jednog ljetnjeg dana tu pokraj tog zida se pojavi sredovječan krupniji Ciganin sa mečkom,bubnjem, ženom i jednom djevojčicom.
Mečka se zvala „Rada“ i imala kako se sječam ogrlicu od nekakvih crvenih plišanih kuglica i mašnom od takvog istog pliša.
Ljetnje doba oko pola šest. Kiša se ispadala i pokupila prašinu. Sve miriše . Taj miris prijedorske kiše i tek pokupljene prašine su nešto na što se moja sjećanja vrlo često vračaju.Naravno i obavezno gazanje po lokvama poslije pljuska.
U takvom jednom štimungu je te predvečeri počeo performans . Ciganin je maksimalno razigrao mečku udarajući u bubanj. Za tili čas se okupilo pedesetak ljudi,žena i djece.
Mečka je plesala u krug . Mi smo trčkarali za njom. Oduševljenju nije bilo kraja kad je Ciganinova djevojčica dodala mečki ogledalo. Mečka se pravo ogledala i izazvala urnebes među nama.
Ciganin je zračio zadovoljstvom i pjesma za pjesmom je tekla ;
Opa Rado !
Igraj Rado , samo pazi ....... !
Rado , Rado , lepa Rado .....
„Rada“ je postajala sve življa i „kreativnija“ u novim tačkama ovog za nas nevjerovatno uzbudljivog programa.
Sve je bilo u redu dok se iz prolaza pored Štpčeve kuće i Murselove slastičarne ne pojavi za nas novo uniformirano lice „straha i trepeta“, svemogući i nadobudni milicioner Šukalo.
Dedere prekini to i daj papire ! , zagrmi Šukalo
Kakve papire drug komandir ?
Imate li dozvolu za rad ?
Kakvu dozvolu . Mi ništa nemamo. Mi samo veselje pravimo. Narod hoće veselje,drug komandir !
Kako ti ime i prezime , tebi tvojima !
Meni Strahinja-Strajo, Žena Olga a kčerka mi je Violeta ! kao iz topa odgovori Ciganin, očigledno, u što sam stoposto siguran spontano izmišljena imena.
Šukalo sve revnosno pobilježi i na kraju priupita ;
A mečka ,kako se ona zove ?
Mečka nije čovek i nema ime ! pređe Ciganin u kontraofanzivu pokušavajući ironizirati i ismijati „narodnu vlast“ .
Ima,ima ,čuo sam ja kad sam prilazio
Rada , povika jedan dječak .
Eto vidiš da ima . Govori !
Piši onda Rada Strajić , prema mene se preziva ! šeretski nastavi ciganin Strajo svoju novu tačku uveseljavanja naroda.
U redu, a sad marš sa ceste ! Pustite građane da se odmaraju i mirno žive .
Ciganin se pokupi na opšte razočarenje prisutnih koje eto Narodna milicija štiti od od„uznemiravanja“ i od ljudi koji samo „veselje prave“
Razigrana Rada se teškom mukom umiri .Kleknu i tužno pogleda u nas tako željne njene igre.
Tužno je pratila Strajin prijeteči kažiprst i slušala njegovo:
Pssst .....Rado! Tišina !
*
Naravno da toga Prijedora više nema. Sve se promijenilo . Novo vrijeme je donijelo nove forme u pravljenja veselja . Iz sadašnje moje perspektive to je krajnje nehumano tjerati i dresirati životinju da pod prijetnjom batina prođe svu tešku dresuru kako bi uveseljavala nas čaršijsku dječurliju željnu zabave i veselja .Apsolutni sam pristalica zaštite životinja, a za zaštitu uspomena na Prijedor sad su „zaduženi neki novi ljudi „
Svaki put u Prijedoru temeljito obiđem i pregledam tu svoju ulicu.
Novi ljudi, nova djeca, kafići a na mjestu gdje je „mečka igrala“ sada je neki „koledž Janjoš“.
Kakvo pretenciozno ime! Uveseljavanje naroda traje !
Sve je prošlo osim „mirisa kiše i prašine „ !
Midhat Medic
