Izdvajamo

KOMENTAR: Mr.Jasmin Medić

Brutalna ubistva počinjena u Parizu pokazala su da u Bosni i Hercegovini postoji širok koncenzus oko tog čina – osuda zločina. Te osude su vrijedna hvale, posebno kada dolaze iz države u kojoj su zločini počinjeni prije dvadeset i više godina ostavili dubok trag na njeno stanovništvo.

U državi kakva je Bosna i Hercegovina se „preko noći“ pojave razni eksperti, stručnjaci i analitičari koji onda svu svoju energiju ulože u analizu vangraničnih događaja, bitnih ili nebitnih. Kamo sreće da se ta energija usmjeri na unutarpolitička pitanja pa da se stane u zaštitu ugroženih grupa i pojedinaca u njoj samoj. A ugroženih po raznim osnovama je, da se ne lažemo, u svakom njenom dijelu.

Nekima od tih silnih eksperata, stručnjaka i analitičara (ukratko „Sveznalica za svaku branšu“) je slučaj „Charlie Hebdo“ povoljna prilika da predstave ili potvrde svoj ideološki pravac pa je tako ono što zovemo „slobodom izražavanja“ postalo kamenom-spoticanja među građanima različitih ideoloških opredjeljenja. Objektivno, puno se o tome priča(lo), a malo šta kaže. Šta je uopšte „sloboda izražavanja“ i dokle sežu njene granice? Šta ako se uistinu milioni ljudi osjećaju uvrijeđenim zbog nečije „slobode“? Da li uvažiti „slobodu izražavanja“ ili stati u zaštitu uvrijeđenog? Ipak se čini da ništa nije časnije nego zaštititi prava ugroženih i neravnopravnih.

Pod krinkom takve „slobode“, jedan Kozarski vjesnik je početkom 1990-ih pisao, možemo to tako nazvati, smrtne presude određenim ljudima koji su ubrzo nakon toga likvidirani. Razumije se, bili su ciljna meta jer su pripadali „pogrešnom narodu“, „pogrešnoj vjeri“ i „nalazili su se na pogrešnom mjestu“, a autori napisanih bljuvotina na „patriotskom zadatku borbe za interese vlastitog naroda“. Ubicama je pisanje Kozarskog vjesnika mogao da posluži kao savršen alibi za opravdanost tih zločina. Prijedorčanima su poznata ta pisanja, a pgotovo sudbine tih građana. Da se neko tada odvažio i stao u zaštitu žrtve napisanog ili izrečenog, možda (i samo možda) bi se nečiji ljudski život spasio!? Sjetit će se i Sarajlije onih „lavova“ u Pionirskoj dolini ili „isceniranju Markala“, a Srebreničani kako su ih „Mladićeve jedinice spasile od Naserovih jedinica…“ Da ne kažem da je cijeli jedan narod bio lažno etiketiran da želi ovdje uspostavu kojekakvih državnih uređenja.

Nije li možda preveliko insistiranje na „slobodi izražavanja“ indirektno ili nesvjesno amnestiranje upravo tih novinara s početka 1990-ih? Većina novinara iz tog perioda su i danas tu negdje oko nas, a niko od njih nije procesuiran. Male su šanse da će ikada i biti iako je njihovo učešće u genocidu neosporna činjenica. Nezahvalno je nagađati, ali stiče se dojam da bi srazmjere zločina bile manje da njihova uloga u raspirivanju mržnje nije bila do te mjere evidentna. No, ovo je samo na nivou nagađanja.

Za one koji su poslije pariških ubistava počeli sa generalizacijom svih muslimana, neka znaju da im ta teza generalizacije u Bosni i Hercegovini ne prolazi. Ne prolazi nigdje, ali ovdje pogotovo. Ovdje nijedan raspirivač mržnje među novinarima s početka 1990-ih nije doživio sudbinu svojih kolega iz „Charlie Hebdo“, a nanijeli su više zla nego svi karikaturisti u historiji zajedno. I po tome smo jedinstveni i smetnja eventualnih predrasuda i stereotipa. Zašto tu notornu činjenicu ne priznati?

Molim dragog Allaha da u ove mubarek dane obaspe svojom milošću sve ljude na ovom dunjaluku. Amin...