Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Da počnemo sa jednim citatom Dostojevskog, kod koga me jezivo oduševljavaju naslovi njegovih knjiga u kojima se spominju riječi idioti, zločin, kazna, itd, ali hajde da na početku pokušam biti ,,fina,, (za kraj ne garantujem)...
"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj."
Citat je sjajan, ali puno je pasa i onih ,,pasa rata,, mada ni ,,psina mira,, ne fali, što dođe na skoro isto i svi isto laju ...skoro.
Međutim, u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, bar ne fali kamenja. Nedostaju samo ruke koje će da ga uzmu i bace u pravom smjeru, pa ko koliko može da dobaci. Moram zastajkivati iako sam smislila IPAK doći do cilja.
Ovo je priča upućena našim rukama, jer očigledno svi apeli, molitve, ubjeđivanja, objašnjenja, dokumentovane činjenice usmjerene prema našim glavama i onom što bi trebalo da je u njima ne vrijede.
Elem...
Novi dan, nova nafaka. Novo sranje, upakovano žutom mašnom, sa namjerom da nam je pamćenje kao kod leptira, pa smo zaboravili ono od juče. I ide im od ruke. Zaboravljamo...Čekamo novu sutra koje će ,,prohujati s vihorom,,. Ok. Birali. Nek nam je. Samo kratko podsjećanje na stvarnost.
Ali jedno ne zaboravljam...Prijedor.
Nema bježanja od sebe i od svoje prošlosti, od svojih djela i zlodjela, ušuškani u ,,svakom,, tešku životnu svakodnevnicu.
Nema bježanja od događaja i vremena koje se nikada ne smije zaboraviti. Niko nije pobjegao, kroz istoriju, nećemo ni mi.
Odlaganje da se suočimo sa činjenicom ko smo, šta smo i šta smo uradili, kako smo bili zločinci, ubice, samo nas još više čini NELJUDIMA. Jesmo li? Do sada jesmo.
Sve dok ne prekinemo ćutanje o tome da JESMO na svirep način uzimali nečije živote, sreću, budućnost, snove...A da ni danas ne znamo odgovoriti na prosto ZAŠTO. Ubijeni zbog pogrešnog imena... Dobrih ljudi nema, a Prijedor je ,,svjetski poznat grad,, uvjerih se prije par dana na putu u Švajcarskoj.
I zato tražim ono kamenje iz citata sa početka priče, treba mi me za ,,pse rata,, koji laju i u miru, koji ljudsko biće prevode u statistiku da bi dokazali ili ne genocid po definiciji...
I još kamenja za one koji kažu ,,srpski,, Prijedor iako u njemu žive, neću reći povratnici, nego njegovi građani nesrpske nacionalnosti. A kako žive, to oni najbolje znaju. U Prijedoru se ,,uspješno,, izgrađuje suživot. Jbt izraz suživot. Da li ste ikad čuli ili pročitali negdje da čovjek SUŽIVI...Glupa sam, objasnite mi šta to znači !?! Ili je mrtav ili živi. Nema između.
Dajem sebi za pravo da svaki dan budem glas 3 176 nevino ubijenih Prijedorčana. Maliciozni će reći ko mi daje to pravo?!? Nije bila tu, nije vidjela, nema pojma... Vi, idioti, kojima je na vaš zločin svaka kazna mala, da se vratim na Dostojevskog, opet sa početka priče.
Odgovor je, možda jesam...
Nikad nećete znati, možda samo niste dobro čuli moje ime. Nije vam se učinilo pogrešnim.

 

Doticni Ramo Besic je reko istinu. Barem ja uvijek zeljno ocekujem cetvrtak, bas iz ovog razloga. Da bi vidio ove lijepe slike iz naseg prekrasnog Kozarca, i da procitam koji haber. Moze to biti i sitnica, mozda slika ukalamljene vocke, da meni vec bude toplo oko srca. Hvala puno za ovaj trud, na slikama i haberu i samo dalje tako.

Četvrtak