Izdvajamo

 

Piše: Anto od Bosne Tomić

Ne pitaj me. Ništa me ne pitaj i ne govori ništa. Neću biti dobre volje slijedećih dana. Nije mi do pjesme i veselja, vica i zabave. Nije to samo radi moga poganoga karaktera, nije ni do ovih nesnosnih vrućina, ni do otkazanog godišnjeg odmora.

Dođu mi, tako, neki dani, obično krajem jula. Svake godine. U stvari, cijeli juli. Ni maj ni juni nisu bili bolji a ni u avgustu se ne očekuje bolje raspoloženje.

Sjećanja me more. I neka tupa bol u grudima. I ono kad te u grlu guši. Ono, kad svjetlucanje u oku u potok preraste. Ono nešto, što ti dušu razdire, a nije do tebe.

Pogani dani prošlosti su pred nama. A mene se tiče. Svaki dan, svi zajedno i svaki posebno, na svoj način.

284. Brojka. A nije brojka, to su 284 nevine duše, koje odlaze na svoje posljednje putovanje. Među njima i Havinih šest sinova, Suadin babo i braća Krupići i brojni Duratovići i........

Kolektivna dženaza u prijedorskoj općini. 284 (ovaj put). A Tomašica još dupke puna. Čeka.

A mene se tiče. Moji prijatelji, poznanici, komšije, radne kolege. Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Zecovi, Čarakovo, Skela.

Zemlja na njihovim grobovima se neće još ni sleći a već slijedeće tužno sjećanje - Keraterm,  "trojka". 240 ubijenih zatočenika, logoraša. Tek tako ubijenih, iz obijesti. Ili po nečjem naređenju ili želji ? Ubijeni u jednoj noći. Moji prijatelji i sapatnici.

A samo par kilometara dalje, u Briševu, masakar nad nedužnim stanovnicima ovog sela. Starci, žene, djeca. 68. Moje komšije, prijatelji, poznanici, radne kolege.

Srećom, ništa od ovih događaja nisam u živo doživio. Ja sam bio u paklu. U Omarskoj.

I nakon dvadeset i nešto godina, još uvijek osjetim miris smrti u nosnicama. I miris spaljenih ljudskih tijela na Petrovdanskoj lomači. Osjetim i miris raspadnutog, crvavog Glumčevog tijela. Mrtav a živ.

I čujem još i danas vriske mučenih, polumrtvih logoraša, sjetim se Uzeira i Mire, Ognjena, Verige, Lopeza, Čarape, Mate, Nede, Fehe, Ilije, Milanka, Irfe, Gordana i Rize. Krici sa piste, iz "žice", iz  "petnaestke", Bijele kuće još uvijek odjekuju u ušima.

I pred očima mi zidovi garaže umrljani krvlju kuma Slavke i posljednji pogled na Adnana i Omera. I Edna, jedna od zatočenih žena, djevojaka, Edna mi dođe u san. I ona je  "nestala" iz Omarske posljednjih dana jula. Ponekad navrate i Nizo, Asaf, Zgog, Mato i mnogi drugi znani i neznani, tek toliko da me podsjete. A ne moraju, sjetim se ja često na njih.

A ti, ne pitaj me ovih dana ništa, ne mogu ti reći, stisklo me nešto. I uradi nešto za mene, molim te:
Otiđi na dženazu, posjeti Keraterm i Trnopolje, zapali svijeću u Briševu, pusti balon u Omarskoj.

Ja to još uvijek ne mogu učiniti, ne bi to ovo malo moje duše izdržalo. Jebaji ga, takav sam.

A proći će i ovaj juli i avgust će proći. Ma, sve će proći, kažu - biće bolje.

Jašta će, sve će proći, al' jedno ne - zaboraviti neću a ni oprostiti. Dok kuca ovo u meni.

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.