Piše: Nikolina Balaban

Datum pisanja je slučajna slučajnost...nedugo poslije toga se poklasmo. Uvjek sam govorila neotvarati ,,pandorinu kutiju,,. Predomislila sam se. Otvoriti !!! Pišem mjesecima, obraćajući se građanima Prijedora, danas većinskom stanovništvu, Srbima. A tamo muk, mjesecima...I u pravu je jedan moj fb prijatelj koji mi komentariše da ja ustvari komuniciram sa žrtvama, a to je s moje strane, najblaže rečeno drsko i bezobrazno, jer oni bolje od mene znaju taj dan, te dane, te mjesece i sve dane i godine, više od decenije kasnije...I u pravu si druže, jeste zločinački, sve dok se ćuti i gura pod tepihe i ćilime.
Sikter, vi koji mi šapnete na uho ili stisnete ruku ,,...ej, u pravu si...,,.
Idite tamo gdje treba i recite, stisnite muda, a ne ruku !!! Evo, pokažite minimum dostojanstva i ispratite svoje nevino ubijene sugrađane kad budu sahranjivani. I unapred zahvalna onima koji se pojave i onima koju su do sada dolazili.
Ćutali ste tada 1992, ćutite i sada, svi vi divni, krasni, skromni, pametni, intelektualni do mog... Svi sa ,,naknadnom pameti,,. Nije se govorilo o žrtvama Jasenovca, ne govori se ni o žrtvama Tomašice. Govorili su i govore oni koji su preživeli ili izgubili najbliže tamo ili ovdje, a ostali su ćutali, kao i sada. I ne, nije ovo poređenje okolnosti, broja, načina ili žrtava. Ovo je poređenje nas koji smo i tada pod ko zna kojim ,,opravdanjem viših interesa,, ćutali, a i sada pod opet nekim ,, ,,opravdanjem viših interesa,, ćutimo i pravimo se ,,blesa u nebesa,,. Šta tu nije jasno ??? Bilo kome.
Sa 11 godina sam plakala kada je umro Tito, a vrištala bih da sam mogla pretpostaviti šta nas čeka...
Ne treba se zanositi da ako ,,pokopate,, istinu, nestaće, suprotno, ona će rasti još više. Mjesto svakog zločina ima svoj vlastiti život. Ono pamti svako nedjelo u zemlji, u kukcima i crvima, promjenjenih tjelesnih tečnosti, a i u biljkama koje su gazila ljudska stopala.
I da uzmem papir i nacrtam dve ovce, svi bi elaborirali o nekoj pozadini, suštini, interesu, a ustvari nema ničeg, to smo mi, neki za klanje, a neki za šišanje, a neki oboje.
Svaka dalja riječ bi bila nepotrebna mrlja na tišini ništavila.