Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Iako naslov sluti, ovo nije priča o Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Prijedoru samo iz vremena 1992. – 1995. godina , bolje rečeno ne samo o tom period iako će te ga prepoznavati između redova svake rečenice, između razmaka svake riječi.
Ovo je priča o danas. Priča o svijesti (nesvjesti), savjesti (lobotomiji iste), o istini (laži), realnom (nerealnom) i racionalnom (iracionalnom).

Podesećanja radi…
23. avgusta 1973. godine pljačkaši banke opasani dinamitom u Stokholmu, uzeli su četvoro ljudi za taoce. Tokom šest dana zarobljeništva, između pljačkaša i talaca razvilo se prijateljstvo koje je kasnije opisano i analizirano kao “Stokholmski sindrom”.

Stokholmski sindrom je naziv za psihološko stanje koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otmičara i talaca, odnosno žrtve i zlostavljača. Što više vremena prođe veća je mogućnost stvaranja stokholmskog sindroma, a samim tim i manja je verovatnoća povređivanja talaca. Posle ove neuspele pljačke, psihijatar i kriminolog Nils Bejert, uveo je naziv stokholmskog sindroma. Taoci su se emotivno vezali za otmičare, pa su posle opravdavali njihove postupke nakon što su ih oslobodili. Odbili su da svjedoče protiv otmičara, sakupljali su novac za njihovu odbranu, a jedna žena koja je bila među taocima vjerila se za jednog od pljačkaša. Stokholmski sindrom je odbrambeni mehanizam koji se pokreće kod mnogih zarobljenika. Kada smo u nečijoj milosti ili nemilosti, nastojimo da mu ugodimo radi preživljavanja. Naša psiha se prilagođava tako da počinjemo da se saosećamo sa mučiteljem, pa čak i da ga volimo. To se ne događa samo u slučaju otmica, već i kod bilo kog oblika nasilja…

Da li mi stvarno bolujemo od ovog sindroma?!? Sve više sam ubjeđena.

Da li je baviti se politikom na ovim prostorima zanimanje ,,dok nas smrt ne rastavi,, bilo da vladamo ili da rušimo one koji vladaju pod parolama ,,promjena,, samo PROMJENA IMENA…da li mi uživamo u ,,silovanju,, vlastitite inteligencije i zdravog razuma? Alo, pa svi ste već viđeni i vi i vaše skraćenice političkih partija koje liče kao ,,jaje jajetu,,. Hajd, što ste viđeni, nego su odslušane sve vaše progresivne, razvojne, investicione, antikorupcione, antikriminalne, antištatijaznamveć priče, a i proživljena, te jedva preživljena vaša ,,djela,,. U vašoj smo milosti i nemilosti, pa smo razvili odbrambeni mehanizami još se vezali za vas emotivno i počeli da vas sažaljevamo. E baš, vam nije lako… Nemate svijesti, a mi smo u nesvijesti. Savjest vam je nepoznata riječ, a mi smo sa kolektivnom lobotomijom, kunete se u istinu ,,iskreno govoreći…,,(koliko puta smo to čuli), a lažete da vam ni stari Đepeto ne bi pomogao (kad nas već tjerate da vjerujemo u vaše bajke), pričate o realnom stanju koje samo u vašem mentalnom sklopu postoji, racionalni ste do balčaka, a mi iracionalno vjerujemo sa ,,oštricom ispod grla,,.

Gasim TV svaki put kad vidim bilo kojeg političara, malog, malo većeg ili najvećeg svake političke partije koja djeluje na prostoru Bosne i Hercegovine. Gasim ga i kad vidim razne experte, političke analitičare ili politikologe sa njihovim po potrebi pričama ,,šta bi bilo kad bi bilo,,. Ja ne uživam i ne dam da me još i tako povređujete (vidi gore ,,stokholski sindrom,,) i j….u ovo malo zdravog mozga što mi ostalo. Ili mislim da je ostalo. Predugo sve ovo sranje traje.
Između ostalih titula, zbog mog ,,škrabanja,, imam i onu valjda pohvalnu ,,rijetka zvijer,, Nemam ništa protiv ovog izraza, ali mi prikladnije zvuči ,, rijetki normalni građani,, u RS, u BiH. Ubjeđena sam da ih ima puno, ali su suviše tihi. Moje djelovanje i jeste u pravcu buđenja ,,tihih,, da postanu glasni. Nažalost, oni su bili ,,tihi,, i 1992. godine, a inicijativu su preuzeli ljudi intelektom i inteligencijom daleko ispod njih, samo što su bili ,,glasni i bučni,,. Sad smo opet tihi (tiho, tiše...), a oni sve glasniji, bučniji, vulgarniji. I kad nas sve redom kolektivno opsuju, mi im kažemo ,,Hvala. Nema na čemu i drugi put.,, Još pognemo glavu. Dokle će desetine ili stotine (uh, valjda ih nema više) Srba da puštaju šaku govana da od nas prave divljake i budale? Dokle će bagra biti glasna i jasna, a mi mutav i ,,zločinački,, narod?

Pitaju me imam li problema u sredini u kojoj živim a koja njeguje "memoriju zaboravljanja" i kako na njih reagujem, kako se branim od njih? Imam li ili ne, moj problem. Ne branim se, nek se brani onaj ko je kriv, ne smatram se krivom. Međutim, veći problem ja imam sa sredinom, nego oni sa mnom. Svi znaju ko sam, svi manje više čitaju, komentarišu prijatelji, tkz. prijatelji ili prijatelji prijatelja ili slušaju ili prepričavaju šta pišem ili radim, a kad me sretnu i tu koriste tehniku ,,memorija zaboravljanja,, prave se kao da nemaju pojma, preterana ljubaznost i ,,nisam odavde,,. E, to je moj problem sredine koja je i dalje ,,zavjetovana na ćutanje,,. Ne samo moj, nego svih normalnih građana koji su dozvolili da im se nametne ovaj podaničko – pozerski stav. I samo se pitam do koje mere nam je svima urađena kolektivna lobotomija...
Mi se više bavimo zločincima, ne kažem da ne treba, ali je to pitanje pravosudnog sistema RS i BiH, to je njihov deo posla. Ponekad kao da svi tražimo opradavanje za zločin u smislu ,,da nismo mi njih, oni bi nas...U Prijedoru se 1992. desila užasna stvar, toliko užasna da čovjeku pamet stane. Svaki događaj na ovim prostorima ima dvije perspektive. Onu žrtvinu i dželatovu. Srbi tvrde da su Bošnjaci zapravo napali Prijedor i da su se Srbi morali braniti. To me podseti na onu priču ,,ti si meni htjeo ukrasti novčanik, ali sam ga ja ukrao tebi,, - krivično pravno ja odgovaram za krađu, tvoja namera, ako je i postojala kako mislim (da bi olakšao svoju savjest, ako je uopšte i imam) ne mjenja stvar, ja sam lopov i sudi mi se za to. Često se stavlja akcenat na hoću izvinjenje jednog ratnog zločinca, bilo kojeg? Da li to išta znači, pa čuli smo ih...Da li to išta vrijedi, osim da im pljunete u lice....Da li uopšte treba poslušati i jednu riječ iz zločinačkih usta? Meni se često sa svih strana pripisuje da ,,izjednačavam,, veličinu zločina počinjenih na teritoriji cijele BiH, pre svega RS, odnosno Prijedora ili da ,,izjednačavam žrtve,, što nije istina... Ja samo tražim dostojanstvo i istinu, prema živima i mrtvima. Nema refenanja žrtava, nije Liga šampiona, da gol u gostima vrijedi malo više kad je nakon 2 utakmice nerješeno. Jedna nevina glava s jedne i jedna s druge strane ne cine 0, nego -2. 70 000 mrtvih Bošnjaka i 30.000 Srba (ovi brojevi samo kao primer) nije 40.000, nego 100.000 žrtava. I to što se ogradiš od zločina počinjenog u ime vlastitog naroda ne znači da time umanjuješ ili povećavaš ono sto se desilo s druge strane. To je promjena odnosa prema žrtvama. U BiH, na svim kanalima, frekvencijama, u svim medijima, neprekidno pričamo o ljudskim pravima, evropskim vrijednostima i standardima kao da se samo čeka trenutak metamorfoze čitave države koja će se od ružnog balkanskog pačeta preko noći pretvoriti u danskog labuda.

Sve žrtve su naše žrtve, bosansko-hercegovačke žrtve, a niti jedan zločinac ne smije biti srpski ili bošnjački ili hrvatski, već to mora biti osoba koja ima svoje ime i prezime kao što ga i svaka žrtva ima. Zločinci se kriju iza etničkih grupa i to najviše njima odgovara, jer tako ostaju skriveni u gomili i nekažnjeni, a mi im to i dozvoljavamo. Nažalost, svako je imao mogućnost da radi šta mu je volja, bilo kojoj strani da pripada, ali želim da niko ne sumnja u to da će za svako izrečeno slovo, svako djelo i nedjelo, jednoga dana biti preispitan i shodno tome adekvatno nagrađen ili kažnjen. I to je ono što je jedino u svemu ovome ispravno...
Ljudi, dozovite se pameti, ko još uvijek nije. Govoriti o zločinima se mora, kako nam se isti nikome i nikada više ne bi dogodili. I ko će mi zabraniti da govorim istinu? Ko ima pravo da mi nametne zavjet šutnje? Moje nije da sudim niti da kažnjavam. Moje je da kažem istinu i da kažem ono što znam. Božje je da sudi za djela. Moje je da pišem da bi se istina znala. Previše traže oni koji su nešto radili i uradili u Prijedoru 1992. godine, a sad traže da o tome ne smijem govoriti. Apsurdnost takvog stava ponižava inteligenciju svakog normalnog čovjeka.
Mnogo godina je prošlo u povlađivanju raznim idejama i ideologijama za koje ovaj naš grad, ovaj entitet, ova država, naša država, više nema vremena. Talac za ceo život...Nije to više ni ,,stokholmski sindrom,, trebaju se pozabaviti novom vrstom i razviti teoriju ,,bosanskog sindroma,,. Pred svake izbore se napravi takva atmosfera ,,ponovnog rađanja,,. Ja se jednom rodih, a vi me zajebavate ceo život.
Imam i komentare, Bošnjaci kažu ,,nešto oko nje je u magli...,, Prijedor je poznat po magli, zaista mislim na klimatske uslove. Ili ima i ona ,,srlja kao guska u maglu,,. Srbi kažu ,,ne razmijemo ni mi nju,,. U tome se slažemo, ne razumijem ni ja njih. Nešto u ovom gradu ne štima. Magla, ali sad ne mislim na klimatske uslove.

Tomašica nije danas, ona je bila i juče, a biće i sutra, bar za mene. Tomašica je činjenica, istina, usud Prijedora, za koju će biti potrebno mnogo vremena, strpljenja, tolerancije da bi svi zajedno sačuvali svoj grad. Tomašica je neka vrsta smiraja za one koji 20 i više godina traže svoje najdraže.
Citiraću Blaženopočivšeg Njegovu Svetost Patrijarha Pavla: ,,Nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo, biološki da preživimo kao zločinci i neljudi,,.
Međutim, mene osuđuju zašto se usuđujem pisati o Tomašici, a oni koji su činili zločine traže da o tome ne smijem govoriti. Apsurdnost takvog stava ponižava inteligenciju svakog normalnog čovjeka. Pisala sam i o Sijekovci i Viskom i Ahmićima...Paradoksalno mi je da pišem o strahotama koje su se desile 100 i više km od mene, a sa druge strane ne smijem govoriti o onom što se dešava pored mene. Neću da idem logikom RTRS – a i RTV Prijedor koja mi kao udarnu vijest u centralnom dnevniku saopštava da je u tamo nekom rudniku u Kini zatrpano i izginulo 27 rudara, a ne donosi vijest o masovnoj grobnici na 10 km od grada ili nema vijesti da je tog dana zbog korupcije i zloupotrebe položaja uhapšen načelnik Kriminalističkog odeljenja CJB Prijedor.

Sve ovo je naša slika. A to znači da smo postali jako ružni.
Mislim da Bosna nije još spremna za pomirenje, ali je spremna za istinu, korak po korak. Ni Rim nije sagrađen za jedan dan…Bosna nije pogača, pa da svako može uzeti po jedan dio. U Bosni, su mala deca upucana u glavu od strane tipova koji misle da je sasvim uredu da nišani svoju pušku na djecu.
Nije važno protiv kojih sila se borimo već svetinja koju branimo. A započeti treba sa onim što  je istina, a ne što je prihvatljivo.
I u čemu je problem obilježavanja mjesta ubijenih, kome to NORMALNOM smeta...
U čemu je problem državne zastave ispred javnih institucija, pored svih drugih...
U čemu je problem naziva ulica, u odnosu na mnoge ,,novokomponovane,,...

Postanimo, ne dobri ljudi u vremenu zla, nego samo LJUDI u vremu zla...

PS1: Sa ovim sam već izazvala lavinu komentara.
PS2. A sa slikom uz tekst izazvaću još veću...

 

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.