Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban
Ej, jednostavno čovek ( žena ) ne može da ne popizdi na cijelu ovu priču, kad se okrene na prethodni mjesec (ima 28 dana pa mi bi lakše) i bez insinuacija na 28. ili 29. kako to VOŽD ,,pametno reče,,...Ponovo emisije sa raznim analitičarima, ekspertima, liderima plenuma, protesta i naravno političarima (nije nam dosta ovih naših, nego i dragi nam susjedi / komšije)... Ako ih ko razumije, halal mu vjera (koja god) !!!
Nikad nisam podilazila mišljenju većine. Ja ne igram po taktovima sveopšteg odobravanja ili raznih međunarodno proslavljenih ,,valcera,,. Na taj način bih samu sebe izneverila. Govorim istinu po cijenu svega. Ne idem ko mnogi drugi linijom manjeg otpora. Čak i kada to znači da radim protiv sebe. Javne ličnosti (bilo kog profila) moraju biti svjesne uloge koju imaju, mogućnosti kojima raspolažu. Zašto ih ne upotrebiti na pravi način? Međutim i tu preovladava malograđanski sindrom sažet u stavu – bolje ja da ćutim, da se nikom ne zamjeram, zaradim sebi za ‘leba i gledam svoja posla, ima ko će, ne moram ja. I onda se dogodi da neće niko, ali ne samo to. Događa se da javne ličnosti na koje se ugledaju mnogi zapravo budu jako loši primeri (čast izuzetcima, koji samo potvrđuju pravilo). Bukvalno, sinonim za najgore društvene pojave. I jesam deo toga. Boreći se za prava drugih, borim se i za sebe. Za svoju budućnost, budućnost svoje djece. Za to da moje ćerke sutra žive u jednom zdravom društvu. Ali, moram da kažem, Srbi žive upravo onako kako su sami sebi zakuvali. Sami smo krivi. Čak i ako ih to ne dotiče. Jedni me smatraju hrabrom, drugi ludom (dalje uvrede ne bih spominjala). Ali mi nije potreban niko da mi potvrdi da radim pravu stvar. Znam da je tako. Moje srce zna. Imamo predsjednika koji u svom timu ima ljude sa poternica (on još nije zvanično na njoj). Svi znamo ko su ti ljudi. I vi, dragi Bošnjaci, i vi dragi Hrvati živite onako kako ste sami zakuvali. Čaki iako Vas se to ne dotiče. I imate iste ovakve predsjednike ili k…..davorije…A zaigrali su simultano samo, ama baš svi na ,,nacionalnu kartu,,. Jebeni večiti kec iz rukava u ovoj ,,prokletoj avliji,, Bosni i Hercegovini !!! Tu svi padošmo na ispitu. Sjedi 1. I sada sve ovo u Bosni i Hercegovini imade početak, neku sredinu, ali izgleda dobi i KRAJ. I onda ide pitanje: …a kome se to digao … da započne nešto, svim sredstvima, a da nema cilj ?!! Licitiramo mrtvima, alo, imamo li granice…
Izvinjavam se svima koji nikad ovako nisu govorili, pomislili ili nešto tome slično. Nisam smela da povredim njihova tanana osećanja i smjernost. Ne znam kako mi se omaklo tako nešto.
Mašala, kakvo ruglo.
PS1: Sinoća kad sam pisala (nisam patetična) plakalo mi se…Kaže moj muž ,,Ako ti se plače, uvijek ima prazan WC ili špajz u koji se možeš zatvoriti i otplakati da te niko ne vidi i ne nasluti kako ti možda i nisi napravljena od nehrđajućeg čelika, ne skači ovde po mojim ganglijama!,,.
PS2: Dozvoljen prevod onima koji se zajebavaju sa svima nama na sve jezike svijeta (vidi opet pod Ukajina)

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.