Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Bosna i Hercegovina može da se podeli samo na dva pola. Na dobre ljude i na stoku koja nas vuče dole (iako smo mislili da smo dno odavno dotakli, ali to bi još jedano ... u zdrav mozak). Ko smo mi danas? Gde nam je stav? Nemamo ga! Gde nam je minimum ponosa? Izgubio se negde u gladi. Eto, dobro je bar nešto zajedničko u oba entiteta i tri ukleta konstitutivna naroda. Gde nam je osećaj za pravdu? Gde je? Odgovora nema i dok bagra laje, dobri zastrašeni ljudi ćute...Ćutite i dalje...
Čitam, gledam, život ide dalje, kao da se ništa ne dešava, divota, zajeba nas ovaj 8. mart, silno se raznežili svi. Cveće i pesme, prva ja. Ako ne zameram, ne zamerite...Ali evo prošao je... Danas nije pametno govoriti istinu, kažu mi. Pa ok, ja nisam pametna! Luda sam. I nije poenta u mom mentalnom stanju ili sklopu, reč je o istini.
Mene vam je već sigurno dosta, ali ONI vas nikad neće pustiti, a vi samo grizite, ližite dublje...po narodnoj: ... sve ovo je hrpa govana polivena medom, kad polizes med, ostanu samo govna...Svako slovo dalje je suvišno !!!

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović