Izdvajamo

Kada je 16. decembra 1992. godine napustio zloglasni logor Manjača u sjeverozapadnoj Bosni, Satko Mujagić, aktvista Udruženja svjedoka i žrtava genocida u Bosni i Hercegovini, bivši logoraš logora Omarska i Manjača nadao se da njegovu sudbinu više nikada niko na svijetu neće doživjeti.

Fotografije bosanskih logoraša, Satka Mujagića i Fikreta Alića, obišle su svijet i potvrdile da se u Bosni i Hercegovini dešava užas koji su, da su htjeli, svjetski moćnici na vrijeme mogli zaustaviti. Tek tri godine poslije, 1995. godine, a nakon genocida u Srebrenici, svijet je reagirao. Ali, bilo je kasno. Prvi genocid nakon Holokausta u Drugom svjetskom ratu već se odigrao pred kamerama svjetskih medija.

Nažalost, kako kaže Mujagić, izvještaji iz izbjegličkog kampa Yermuk kojeg su ovih dana opkolili pripadnici snaga sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada nedozvoljavajući dopremanje humanitarne pomoći, a što je za posljedicu imalo smrt 49  osoba, bolno vraćaju u sjećanja slike Bosne i Hercegovine iz vremena prije više od dvije decenije.



''Ljudi nisu svjesni vrijednosti života i žive za materijalne stvari koje u biti ne znače ništa. Danas znamo da je 1992. svijet gledao Olimpijadu u Barceloni, a mi smo danima umirali na drugom kraju južne Evrope. Evropljani su prebacivali kanale kako ne bi gledali Fikreta Alića iza žice logora u Trnopolju. Umjesto toga, gledali finale u košarci, Dream team iz NBA. Uskoro ćemo gledati skijaški slalom u Sočiju i brojati medalje, a u jednoj Siriji će ljudi umirati od gladi. Znati da ljudi umiru od gladi i moći im pomoći, a ne činiti ništa jeste zločin'', kazao je za Agenciju Anadolija Satko Mujagić, koji danas živi u Holandiji.

Mujagić je u logorima u BiH proveo tačno 200 dana. Za to vrijeme izgubio je skoro 30 kilograma.

''Bio je momenata kad od gladi nisam više mogao ni sjediti, ni stajati, a niti govoriti. Samo sam šaptao. Jer nisam imao snage da produciram glas. Da mi ne bi oca kraj mene, umro bih od dizenterije. Kraj mene je umro jedan moj zemljak. Umro je od gladi i dizenterije. Dehidrirao je. Samo je iznesen jedno jutro...'', govori u bolnom grču Satko Mujagić.



Izvinjenje

Sjeća se, nakon što je oslobođen, cijeli dan su putovali do Novske u Hrvatskoj. Tokom tog užasnog putovanja lokani Srbi su ih gađali kamenjem.

Vjeruje da će se za 200 godina ljudi čuditi okrutnostima ljudi u 20. i 21. stoljeću.

''Pitat će se zašto su ljudi mirno gledali kako drugi ljudi umiru'', kazao je on.

Dodaje kako će biti kasno ukoliko se za 20-tak godina čelnici Ujedinjenih naroda (UN) i nekih svjetskih država budu izvinjavali Sirijcima, isto onako kako što se Ban Ki-moon 2012. godine izvinjavao građanima Bosne i Hercegovine jer je svijet gledao njihove patnje. Ali, bilo je kasno. Bijeli nišani Srebrenice gorko su svjedočanstvo o tome.

''Ako se i nađe neko ko će se izviniti, bit će jako kasno. I ako i bude 100 posto iskreno i iz srca, bit će beznačajno. Mi živimo u svijetu u kojem su važnije banke i naftna polja nego bosanska i palestinska djeca, jer nisu njihova'', ocijenio je Mujagić.

Fikret Alić, poznat je kao "logoraš sa žice”, čovjek čije fotografije su obišle svijet u ljeto 1992. godine i ponajviše posjetile na žrtve Holokausta iz Drugog svjetskog rata, kao i činjenicu da se slična strahote dešavaju i u Bosni i Hercegovini na pragu 21-og stoljeća. Preživio je zloglasne logore Keraterm i Trnopolje, dva konc-logora na području prijedorske općine kroz koje su u periodu od maja do novembra 1992. godine prošle na hiljade logoraša.



Zatvaranje logora

Alić, čija logorska fotografija je objavljena i na naslovnici uglednog Timesa, sjeća se da je fotografiran prilikom posjete strane novinarske ekipe ITN-a i Channel 4, nekoliko sati nakon što je u Trnopolje prebačen iz obližnjeg Keraterma. Njegove fotografije bile su ključne za zatvaranje zloglasnih logora!

Žalostan i zgrožen što se slično danas dešava u palestinskom kampu u Siriji i što i oni praktično prolaze ono što su doživjeli bosanski logoraši, hiljadama kilometara dalje, u Bosni prije 20-tak godina. Vjeruje da njegov glas može pomoći da se spase i Palestinci iz kampa Yermuk.

''Nakon što su prošle strahote rata u BiH, vjerovao sam da se u 21. stoljeću te stvari neće dešavati. Nažalost, nepravde u svijetu se i dalje dešavaju. Svijet nije adekvatno kaznio sve krivce za događanja u Bosni, niti je kaznio države odgovorne za agresiju, i zato je stvorena mogućnost da se dese novi užasi i zlodjela u drugom dijelu svijeta'', kazao je Alić novinaru AA.

Bosanski logoraši apeliraju na svijet da, kad već nije na vrijeme pomogao djeci u Bosni, onda danas pomogne palestinskoj djeci u Siriji.

ANADOLIJA

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović