Državni udar nisu izvršili ni nezaposleni radnici, ni ratni veterani, ni penzioneri i studenti, ni tinejdžeri. To su učinile nacionalističke političke elite onog momenta kad su došle na vlast. Autor: Gojko Berić

U ovim dramatičnim zbivanjima kroz koja prolazi Bosna i Hercegovina, kad se u mnogim gradovima aktiviraju detonatori nagomilanog socijalnog gnjeva, svaka zvjerka ostavlja svoj trag – političari, novinari, sindikalne vođe, pripadnici intelektualne elite ili naš komšija.

Možda će zvučati patetično i staromodno, ali što se mene tiče uvijek sam bio na strani onog gnjevnog svijeta opjevanog u Internacionali. A svijet koji ovih dana na ulicama naših gradova iskazuje svoj bijes nije više imao šta da izgubi i, baš kao i radnici iz te čuvene pjesme, digao se protiv političkog, ekonomskog i socijalnog užasa u kome živi. Ipak, ne mogu biti veći katolik od pape, veća žrtva od stvarnih žrtava, jer iako moj bijes nije ništa manji od njihovog, za razliku od mnogih među njima ja ipak imam šta jesti. Ali, da me tipovi ujedinjeni u licemjerju ne bi namamili u svoju zamku i proglasili me pristalicom vandalizma, te da kao kolumnista podržavam rušenje državnih institucija, izjavljujem da osuđujem rušilački pohod tinejdžerskih grupa na, ni krive ni dužne, zgrade u kojima je sjedište institucija ove ili one vlasti.

Međutim, jedna stvar mi nije jasna (jedna od hiljadu stvari u ovoj zemlji koje mi nisu jasne): kako to da su neki od političara na najvažnijim položajima, neki šefovi policije i državni tužitelj u ovim događajima instinktivno prepoznali teoriju zavjere, omiljenu disciplinu balkanskog mentaliteta, tvrdeći da sve to nije slučajno, da je riječ o državnom udaru i da iza svega stoji neka zavjerenička grupa koja želi da uništi Bosnu i Hercegovinu!? Jedan državni tužitelj, izašavši iz zgrade Predsjedništva BiH koja je takođe bila meta napada, izjavljuje pred TV kamerama da je riječ o krivičnom djelu, te da će oni koji su to učinili biti krivično gonjeni. Opet udar na državu? Da su gospoda državni tužitelji bili tako revnosni prema onima koji su pokrali milijarde međunarodnih donacija, prema onima koji su legalizirali pljačku Federacije BiH uvođenjem tzv. certifikata, da su gonili prononsirane tajkune i korumpirane političare koji su se preko noći enormno obogatili, političkog i socijalnog bunta možda ne bi ni bilo.

Državni udar nisu izvršili ni nezaposleni radnici, ni ratni veterani, ni penzioneri i studenti, ni tinejdžeri. To su učinile nacionalističke političke elite onog momenta kad su došle na vlast. Grabež je počela kad je počeo i rat i nikada nije prestala. Koliko je samo fabrika uništeno, koliko je radnika završilo na ulici, koliko je banaka upropašteno, koliko je stanova i poslovnih prostora uzurpirano, a sve po zakonima koje su donosile vladajuće garniture. Čitaju li naši političari novine, gledaju li televiziju, slušaju li radio? Ako to čine, mogli su se bezbroj puta suočiti sa slikom koju javnost ima o njima, mogli su se uvjeriti da su mediji razotkrili na desetine njihovih afera. Ali, umjesto da budu predmet istrage u institucijama pravosuđa, te su afere uglavnom sustizale jedna drugu i “nestajale” kao što nestaje voda iz protočnog bojlera, njihovi akteri nastavili mirno spavati.

Tvrditi, dakle, kako sadašnji protesti građana predstavljaju ‘pucanj u BiH’, kao što to čini federalni premijer Nermin Nikšić, čista je besmislica, lukavost smišljena kako bi pobunjeni nezadovoljnici bili proglašeni atentatorima na vlastitu državu. Istina je da je većina tinejdžera sklona destrukciji. Oni uzvikuju nacionalističke parole na nogometnim stadionima, pale tribine i napadaju policiju. Ali, nacionalistima ih je načinilo društvo u kome odrastaju. Sad su razbijali prozore i palili zgrade. Ali ako su postali nasilnici, takvima ih je mentalno oblikovala stvarnost u kojoj žive. Oni su djeca kulture nasilja, a nju su ustanovili bahati i primitivni političari, a dobrim dijelom i mediji. Čuvari vlastitih fotelja poučavaju građane kako oni ‘imaju pravo’ na mirne i dostojanstvene proteste, ali ‘nemaju pravo’ da izazivaju nerede.

A okidač je upravo u tom famoznom ‘ali’. Ta vlastodržačka poruka otprilike glasi: ‘Građani, mirno protestujte! Imate pištaljke i bubnjeve, zviždite koliko hoćete, vičite šta hoćete, j…te nam majku ako hoćete, a mi ćemo vas posmatrati iza zavjesa naših kabineta i držati se rukom za onu stvar. A ako baš zagusti, postoji sporedan izlaz kroz koji uvijek možemo uteći.’ Bilo je mnogo protesta koji su održani po tom scenariju, ali se njima nije moglo ništa postići. Izvor sadašnjeg bunta su zastrašujuća nezaposlenost i masovno siromaštvo na jednoj strani i enormni prihodi kompromitovanih i nesposobnih struktura vlasti na drugoj.

One žive u svom zasebnom svijetu, potpuno odvojene od stvarnosti. Detonatori pobune su i višegodišnji nekažnjeni lopovluk stranačkih moćnika, što je u građanima uništilo svaku vjeru u pravdu. A kad smo već kod ispoljenog nasilja, neka mi se kaže gdje su to i kada socijalni nemiri prošli ‘mirno i dostojanstveno’. Zar prije nekoliko godina u pariškim kvartovima nije gorjelo na stotine automobila i prodavnica, zar nisu gorjeli Madrid i Rim, zar nije gorio Stockholm? Građani i omladina koji ovih dana uporno izlaze na ulice nisu nikakvi ljevičari, oni nemaju nikakve ideologije i jedino što traže jesu bolji život i pravda za sve.

Građani su se konačno prenuli iz višegodišnje letargije u koju su ih gurnule stranke i lideri kojima su povjeravali svoju sudbinu. Priznali to ili ne, strah je učinio svoje i, po prvi put, natjerao neke od ljudi na odgovornim položajima da podnesu ostavke. Međutim, valja biti realan. Niko ozbiljan ne računa na čudo koje bi preko noći promijenilo sudbinu poniženih i osiromašenih, zaposlilo nezaposlene, ljudska prava učinilo svetinjom, sve u svemu podarilo građanima funkcionalnu državu i sređeno društvo.

Biće potrebni gigantski napori na više frontova kako bi događaji jednog dana krenuli u dobrom pravcu. Jer, Bosna i Hercegovina je zemlja koja je izgubljena u nacionalističkoj tranziciji, najsiromašnija zemlja u Evropi i njen šampion u disciplini zvanoj korupcija. oslobodjenje


Oslobođenje.ba