Izdvajamo

 

Piše: Nikolina Balaban

’’Etna je jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu i gotovo konstantno tinja, zbog čega ga je UN ubrajao među najopasnijim na svijetu. Na padinama Etne nalazi se plodno vulkansko tlo koje stanovnici iskorištavaju za vinograde i voćnjake.’’ – ovaj kratki izvod opisa Etne sa Wikipedie pročitah u današnjem tekstu Bojana Bajića, mog fb prijatelja, koji mu je poslužio za dalje razmišljanje, a i meni...
Ne, nije Republika Srpska raj na zemlji, čak šta više...
I ovde su lopovi, nacionalisti, tajkuni, nepotizam, privatne privatizacije, kriminalci i samoživi političari, čak i više...
Nema protesta iako su možda lakši jer mi imamo jednog vladara u Banja Luci, a zmija se lako u glavu tuče, čak i lakše...
Da, moja nacija jeste sloboda i istina. Ali je moj grad, moj Prijedor, upravo Etna, sa početka priče. U ovom gradu se još ćuti istina o Keratermu, Omarskoj, Trnopolje...i sada Tomašica. Ovo je u tom smislu podjeljen grad, još uvijek...
I zato ga čuvam, na ovaj način, sve dok i u Prijedoru jedina nacija ne bude sloboda i istina, ne želeći dozvoliti da na prijedorskim ulicama zaigraju nečije, ičije igre, a onda ,,proradi,, Etna!
A poslije će biti kasno, nećemo stići do voćnjaka i vinograda, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni ostali...
I ne, nije ovo otrcana fraza o ,,prelijevanju bunta iz lošijeg u bolji i stabilniji entitet,, ovo je samo strah od (negde pročitah) ,,...kad umreš, ti ne znaš da si umro, tebi nije teško, teško je drugima, isto je i kad si glup...,,

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic