Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Pratimo (pratimo) sva dešavanja u Bosni i Hercegovini. Sjetim se jednog našeg doktorskog skupa od prije godinu dana, okupila se cijela ekipa oko stola u pauzi predavanja. Priča se ijekavicom, ekavicom, raznim akcentima i dijalektima. Priča obična, kakav je život, ko je gdeje od zajedničkih poznanika i kolega itd. Tu je kolega iz Tuzle. Sjetih se tuzlanske soli.

Pitam ga...A on meni: ,, E draga moja, mi kada padne snijeg, uvozimo so za posipanje ulica!,, Nasmijao se, sa minimunom gorčine. Svi smo taoci užasnih politika korumpiranih do srži u cijelom regionu, prostoru ex Jugoslavije, a i šire (vidi pod Ukrajina). Ljudi žele odgovore...Ljudi žele objašnjenja...Nemaju više živaca i namaju više šta da izgube – toliko smo poniženi. U međuvremenu, na drugom kraju Evrope, u Engleskoj, kiša pada danima: Raste nivo rijeka i ljude hvata depresija od potopa u najavi. Koliko bizarno živomo – sledi ilustracija: Primjećeno je da ista ta depresija zahvata i populaciju pingvina u zološkom vrtu, te je odlučeno da im se sa hranom daju antidepresivi.

A ovamo mi, pod konstantnom šok – antišok terapijom. Mašala. Doduše, možda je to od toga što je temperatura za nedelju dana skočila od -4 na +18...Da li je to pomoglo da se cijela ova ujdurma otopi kao snijeg i isčili nam iz memorije, da ode u rikverc...E, sad Nikolina, rikverc... Zašto ova priča večeras? Dragi moji, Prijedorčani, i Srbi i Bošnjaci i Hrvati i ostali (a vi koji čitate, a niste iz Prijedora nije obavezno da like ili komentar), ne živite u zgradi Vlade Republike Srpske, nego u ovom gradu.

Zato morate biti heroji...Ne interesuju nas razne ideologije koje dolaze sa strane, makar one bile sa udaljenosti najmanje 48 km (Prijedor – Banja Luka), nego realan, stvaran život u Prijedoru...Ovo je Vaš grad i Vaša odgovornost da ga učinite dobrim, boljim...A učiniće te to, prvo suočavajući se sa istinom o samom sebi, o istini o drugima, o istini o Prijedoru!

BTW: A istina je samo jedna, s koje god strane ili kroz koje god naočale gledali.

Recite glasno ne nepravdi i laži, a još glasnije da pravdi i istini. Preuzmite odgovornost...

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.