Piše: Satko Mujagić
Ovaj deckic, Geerlof, danas puni 18, Holandjanin je. Odrasta negdje blizu Leidena, gdje sam ja prve koseve zabijao 1993., prvu Holandjanku zbario, negdje na tribinama, u polumraku i polupijan, pun trauma, u bubnjicima jos krici Omarske, a i bez potkoljenica...U balonu, tek ispaljen u orbitu nakon logora.
Napisao je ove godine 'diplomski' o genocidu u Bosni. Dugo se dvoumio da li da 'to' tako nazove, jer, pitao se:"KO sam ja?" Pametno, s dvije strane.... Sve ga je zanimalo. Pitao me i sto treba i sto ne treba. Manje, vise, slucajno smo se sreli januara 2013.
Ni prvi, ni zadnji koji me intervjuise. Ponekad je bio dosadan, ponekad postavljao suvisna pitanja, ponekad me prekidao u pola recenice, ali svaki put sam kontao: "Ako ti imas zivaca mene slusati o Bosni 1992., imam i ja zivaca trpiti tvoje upadice....idemo dalje!"
A onda je zavrsio rad, iscitao decko i odluke Tribunala za koje pola Bosanaca nije culo, i Vulliamya, i moje intervjue i ko zna koga sve ne, a onda, u naslovu, 'desavanja' u Bosni i Hercegovini nazvao punim imenom G E N O C I D,
Mozda prvi Holandjanin koji je tu rijec uzeo u usta (ako izuzmemo Srebrenicu 1995.).
I dobio nagradu za najbolji rad od Holandske Akademije Nauka. A, na moj prijedlog, kad smo se opet nasli u junu, da popricamo, da dodje u Bosnu, u Kozarac, u Omarsku o kojoj toliko vec zna, spucao fino za Zagreb 3.8. Mama prvo nije dala, pa pustila. Bojala se je li sigurno. Ipak je to Bosna. Pa, onda troskovi. Razumljivo. Al', u Bosni niko gladan ostat' nece, pa ni ti, jarane. ;)
Sam je platio avionsku, zaradio nesto da prezivi po carsiji...
I odzuja Geerlof po Kozarcu, Prijedoru (vece posveceno Esi Sadikovicu gdje skoro nista nije razumio), popeo se i na Kozaracki Kamen, prvo sa mnom, Peterom i Zlayom, a onda i 7.8. sa Vecom, Anitom i mojim iskricama.
Tu smo mu dali bosansko ime, Hare. Nauci za dan i nesto bosanskog, al' bas nauci... I, isprichasmo se pravo...
Dan ranije, 6.8. sam poceo psovati jer se izgubio, a duga kolona kretala za Omarsku... Dijelim majice Cuvara, stotine ljudi okolo, telefon zvrci, BHT, Mirso, Murat, Jolda, Peter Lipmann, dje mi je auto, krecemo... Mora da je prespavao! Nidje Hareta! Zovem ga 3 puta, ne jebe struchno...
Na raskrsnici, moram lijevo, brinem se, sta cu reci roditeljima, ni upoznao ih nisam. Ja sam mu rekao da dodje, ja ga pokupio u Zagrebu 3.8., i malog nema... Osman, komandir policije u Kozarcu ljutito mase da skrecemo lijevo za Omarsku (kasnije cujem da je otisao s tog mjesta prije vremena, pa je dio kolone zakasnio... Ovo nek' je bio zadnji put, jarane!)
Iz zvucnika Halid, Merlin, mama, u majici Cuvara naravno, nesto prica o Emiri; kojoj Emiri, mama pusti me, sad, molim te. Ne znam dje da trazim malog... Mozda sam ipak trebao uz carsiju? Mozda sjedi u Picadiliyu kod Sabita? Nije valjda toliko sasav...Pa rekao sam mu u 9 kod spomenika. Tu sam stajao cijelo jutro. Jedan je spomenik u Kozarcu... Dje mali, u pichku materinu? Mozda mu nije nista, ali ako ne krene sad, propustice Omarsku, 6. august, zbog ovog je dosao...
Prolazimo Kamichane, muk u autu, Peter me zove da mi kaze da je 'mali' upao koz Zlaye u auto, nije prespavao... Trazio me dugo, nismo se nasli... ok. Peter, thankyou, great! cu there. cu in hell!
A, kad sam konacno vidio one lijepe, plave mlade okice u Bijeloj Kuci u Omarskoj, izmedju svih onih balona i imena bosanskih, samo klimnuh glavom, pa ga uslikah. A, Hare se nasmijesi...
Htjedoh reci... Neka te, dijete!