Izdvajamo

Priča goraždanskog policajca koja će vas dotaći do suza
Na društvenoj mreži Facebook pojavila se dirljiva priča policajca iz Goražda Sanjina Rašidovića o petogodišnjoj Romkinji, a koja je u kratkom periodu pobrala simpatije i postala hit na internetu. Rašidovićem tekst prenosimo u cjelosti: 

"U posljednje vrijeme u gradu se pojavila mala Romkinja Anika (ili kako reče ima još jedno ime ali ga ne zna),sa kojom sam postao drug. Često progovorimo pokoju riječ, a natjerala me na razmišljanja gledajući nju i djecu (unučad) mojih prijatelja.

Vesela je svako jutro, ponekad nenaspavana, uvijek bosonoga, neuredne kose, ali urednog svakodnevnog obilaženja oko stolova, tražeći pola marke. Prije nekoliko dana je moja drugarica sva sretna došla da mi pokaže novu gumenu narukvicu oko ruke. Nekoliko dana poslije pokazuje mi ponosno novu sa plastičnim privjeskom. Sa tim je sretna.

Anika ima pet ili šest godina, ne zna ni ona, nije upisana u knjige rođenja, ima nekoliko braće i sestara. Nije birala, ali je dobila nesreću da je tako rođena, pa trči bosonoga oko stolova.

Neće ići u školu, noću živi u kartonskoj kutiji bez struje, vode, televizora, računara. Nema brigu da li će joj roditelji dopuniti račun jer nema mobitel.

Sretna je kad nije gladna. Nakon naših svakodnevnih pozdrava Sohi - Soccere (na romskom jeziku: Zdravo, kako si), ispriča se s nama kao velika. Ponekad se ljuti kada joj Nino, Jasenko ili ja kažemo da ode da se umije, ili hoćemo da joj obrišemo uprljane ručice maramicama, ali posluša i to strpljivo čekujući da dobije od nas neku "markicu" ili nešto za pojesti.

Nije lukava, ako nešto jede dođe i upita me jesam li gladan, nudeći mi pola sendviča. Kada je odvedem da jede, kaže ne zna koristiti viljušku i nož. Ako je žedna zadovoljna je i sa čašom vode, mada ponekad ponosno u prolazu mahne flašicom soka.

Anika ili već kako se zove, ne zna slova, ne zna šta su igrice za računar, nema roditelje koji je svaki dan voze autom u školu, ne zna kakav je problem kada nema WIFI mreže, neće nikad učestovati na školskoj priredbi gdje će ponosni roditelji, rodbina i komšije da je gledaju u novoj haljinici... Nju niko ne uči da čita i piše, ona nema dom, a nema ni haljinu... Tačnije, nije je imala...

Danas smo moj drug Nino i ja je sreli i ona je  pričala s nama kako joj je drago što ima prijatelje kao nas... Otišli smo u radnju, Anika je odabrala pantole i haljinicu, umila se vlažnim maramicama i bila je prava djevojčica.

Kasnije sam je sreo i rekla mi je da je pronašla "baletanke" koje joj se sviđaju i onda smo i njih kupili (sa čarapicama iste boje) pa je sva sretna ispričala kako joj govore "kako si se sredila " i ponosno je šetala samnom. Kada sam kasnije, u jednom meni posebno lijepom društvu pio kafu, došla je i opet obrisala lice vlažnim maramicama,  naučila je to da radi, a na malenim prstima pokazivala da je nalakirala nokte...

Ipak, mnogi od nas možemo naučiti od nje. Ona ima iskren osmijeh, kada je sretna to i pokaže, nema maske na licu kao većina ljudi, ne zna biti licemjer, ona se bori da preživi... Odrastat će na ulici, bosonoga, spremati se za borbu sa životom na ulici, jer nije imala sreću da ima roditelje koji imaju normalnu kuću, normalan odgoj...

Odgajaju je ljudi na ulici onako kako se ophode prema njoj - neko drsko, neko lijepo. Ali, ona ne mari za vaše brige što ste ljuti, zbog vaših "problema" jer morate ići svaki dan na dobro plaćen posao, ili što niste otišli kod frizera, kozmetičara, niste platili ratu kredita na vrijeme za neki možda bespotrebni svoj prohtjev.

Ona je samo jedna djevojčica koja se bori da preživi. Niti jedan frizer ne želi da je odvedem da je sredi...I žao mi je Anike i takve djece, koja su najslađa u tim godinama, kada postavljaju milion pitanja, ali na njena pitanja niko joj ne daje odgovor...Svi će je otjerati, a ona će i dalje neumorno morati obilaziti ulice i stolove da preživi.

Moja drugarica Anika je pravi borac. Volio bih da može imati neku udomiteljsku porodicu, da kao i svi mi ima svoje snove...

Sretno joj bilo i neka je sreća prati", napisao je Rašidović.

Avaz

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.