Šestog septembra nastavlja se rasprava pred Okružnim javnim tužilaštvom u Prijedoru za ubistvo Razije Reske Jakupović.

Za ovaj zločin osumnjičeni su otac i sin Ljubomir Aleksić i Draško Aleksić, dok su sve, kako piše u Zapisniku, radili po naredbi djeda odnosno oca koji je preminuo prije ovog postupka.

Prema izjavi svjedoka, Raska Jakupović ubijena je 25. jula 1992. godine od prvog rafala Draška Aleksića i drugog koji je ispalio sin od Aleksić Ljubana, i to njegov najmlađi sin, po naređenju Ljubana.

Muharem Jakupović, sin ubijene, za Hayat.ba je kazao da je slučaj prvobitno bio predmet Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a da je zatim prebačen na Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru.

‘MA NE VJERUJEM JA VAMA NIŠTA’

To je pokrenulo Tužilaštvo za ratne zločine BiH. Dao sam neke podatke 2008. godine. Meni je ubijena majka i brat isto tako, ali sad se trenutno vodi postupak koje je prošle godine prebacilo Tužilaštvo BiH na Tužilaštvo u Prijedoru. To se vuklo kod njih oko 25 godina. Ne znam kada je to njima prijavljeno, vjerovatno poslije rata. To je preuzela tužilac Slađana Marić. Mene je saslušala prošle godine i rekla: „Ma ne vjerujem ja vama ništa“. Ljubomir je umro prošle godine, ostali preostala dvojica koji su je ubili. Stari je to naredio, a otac i sin ubili. Oni su nju izvukli iz kuće. Ona je pobjegla jer je naša kuća prva bombardovana i srušena, i navodno moj brat je ubio jednog od njih – priča za Hayat.ba.
Ljubomir (op. a. djed – koji je naredio sinu i ocu) je umro prošle godine, ostali preostala dvojica koji su je ubili. Stari je to naredio, a otac i sin ubili. Oni su nju izvukli iz kuće, ona je pobjegla jer je naša kuća prva bombardovana i srušena, i navodno moj brat je ubio jednog od njih. Htjeli su da je izvuku iz kuće, ona se opirala i onda je stari rekao: „Ubijte to“. I oni su rafalima nju pokosili. Ostala je tu dva dana raskomadana. Onda je tijelo neki Rade Kević pokupio i stavio pred kuću, prepričava.

Pa kažem da ste bar zakopali to, da ne raznose psi. To su psi razvukli, godinama je stajalo tu. Mi smo to pronašli kad smo se vratili 1999., nakon dvije godine kada smo to sve raskrčili jer je bilo porušeno. Našao sam jedan dio koščica tu gdje je ostavio taj Kević.

 NA POČETKU UDALJEN SA RASPRAVE

Muharem je u početku rasprave bio udaljen iz prostorije da bi kasnije se ispostavilo kao greška.

-Bio sam toliko zbunjen kad sam došao na raspravu. Mene su odmah isključili i rekli su: „Vi ne možete biti prisutni“. A od ubica, dvojica – trojica prijatelja njihovih su tu bili, mene isključujete, a oni mogu?! Kazali su mi da je takav zakon da treba da napustim i da će me zvati kada budem potreban. Izašao sam na hodnik i vidim tamo šetaju se onaj policajac što čuva i kažem: „Daj izvini Boga ti, možete li mi reći kako ja sada ne mogu učestvovati na javnoj raspravi? Ja sam i sin od ubijene i stavila me za svjedoka?“, kaže: „Ne znam, možda da se ne biste uznemiravali tokom suđenja“. Nakon pet minuta mene zove sutkinja i kaže: „Izvinite, nisam znala da ste sin ubijene. Vi možete prisustvovati svim raspravama i svemu“.

FAHRUDIN SVJEDOK UBISTVA: NE MOŽE DA SPAVA

Tokom razgovora za Hayat.ba, Jakupović je govorio o pismu iz Norveške koje je poslalo više od 14 osoba koji su gledali to ubistvo.

Njih 14 iz Norveške su oni koji su bili tu i gledali to ubistvo. Ali oni stariji su bili u logoru otpremljeni, jedino nane su ostale stare i žene i djeca ispod 18 godina. Znači najstariji je bio 14 godina, taj Fahrudin. On ne može da spava, isto je prijavljivao ali on se boji. On je nama sve objašnjavao i vodio nas, kaže: „Nezgodno mi je, ja tu dolazim s familijom i tu su komšije prve“. Kažem, neko mora od svjedoka biti Fahrudine, i sad je on napisao da je bolestan. Niko od svjedoka nije došao, to se sve boji doći. Ne bojim se više ničega – tvrdi Muharem.
Fahrudin je dao izjavu i trebao je doći kao svjedok. Znate šta, treba tri ili četiri puta dolaziti odozgo, radi možda čovjek. Nemam neki kontakt s njim neki, od prije 10 godina. Poslije nisam, šta ću čovjeka uznemiravati. On je potresen, ne može da spava i on i njegova familija. Užasni prizori im se pojavljuju, govori nam.

NAVODNI MOTIV UBISTVA

Cijeli slučaj čini većim zločinom i užasom kada se radi o najbližim srodnicima koji su zajedno učestvovali u izvršenju zločina, te da se radilo o komšijama. Navodno, razlog za ubistvo Raske je bilo ubistvo njihovog brata za kojeg su mislili da je ubio Muharemov brat.

Oni su mislili da je moj brat Azur Jakupović ubio njihovog brata. To oni kažu, a ja ne znam ni tog njihovog brata. Kao da je moj brat ubio nekog od njih. Mada, to je samo izgovor jer vidjeli ste oni su sravnili Kozarac. Mog brata su ubili u Omarskoj. Postoje podaci kada su ubili moga brata, ali nemam tih podataka jer ih nisam mogao dobiti ni od koga. Kad su ga ubili, kako su ga ubili… ali uglavnom u Omarskoj u najvećim mukama. Neko kaže za Petrovdan, prepričava za Hayat.ba Muharem Jakupović.

AZUR SE NIJE BOJAO NIČEGA

Muharem vjeruje da je njegov brat Azur jedan od onih koji je najgore prošao u logoru Omarska, te da je moguće da je zapaljen.

 On je jedan od poznatijih kojeg su najviše mučili. Jer on je uvijek pružao otpor i vrijeđao ih. Znam kakav je po naravi i jeste vrijeđao garant, psovao im je… Znao je da će ga ubiti jer vidio je svaki dan da ubijaju u Omarskoj. Odmah na početku on je bio slobodan. On nije se bojao ničega i jest pružao otpor sigurno i zato je najgore prošao. Pričali su da su ga zapalili, a je li to istina ili nije… to više. Ali mnogi znaju o njemu, cijeli logor zna. Njega su namjerno maltletirali da bi ovi drugi vidjeli i da bi se bojali.
Naredne rasprave su zakazane za 6., 13. i 20. septembar u Prijedoru.

‘UBIJ ŽIVOTINJU’

Rođeni Banjalučanin, Jakupović Edin, Muharemov brat, također je ispričao svoju verziju događaja.

Moja familija je porijeklom iz Kozarca, tj. Iz Gornjih Jakupovića. U mene je tu živjela majka sa mojim bratom, imali smo jedan kafić koji se zvao Malboro. 1992. kada je počeo rat moga brata su ganjali i moju majku su cijelo vrijeme ganjali i ubili gore u Gornjim Jakupovićima. Ja sam proveo jako mnogo vremena tražeći te ljude koji su ubili moju majku, nakon par godina dobio sam pisma iz mnogih zemalja Evrope i SAD-a gdje su ljudi napisali kompletno kako se to ubistvo dogodilo. Ispred kuće od komšije moja je majka izvedena iz kuće i ubijena je sa dva šanžera iz kalašnjikova. Ubio je Aleksić Draško, njemu je naredio njegov djed da je ubije, oni kako su je izvodili iz kuće ona se otimala i kad su vidjeli da ne mogu sa njom on je rekao: „Ubij životnju“. Poslije toga je ležala par dana tu ispred te kuće i onda je jedan komšija koji je, kada je počelo tijelo da se raspada, stavio u jednu deku i odnijeli je ispred naše kuće i ostavili. Kada je tijelo, usljed ljeta, počelo da smrdi i raznijeli su je psi i oni su došli i stavili preko nje, te deke, pijesak, prepričava.

 Nakon povratka u svoje mjesto Edin i Muharem pronađene kosti poslali su u Sanski Most na analizu, gdje je i potvrđeno da se radi o kostima njihove majke.

Nakon četiri pet godina kada smo došli nazad moj brat je našao jedan dio kostiju. Dole koji su odneseni u Sanski Mosta gdje su ispitivali kost utvrdili su da je to od nje. Mi smo to sve prijavili u SIPA-u, jer smo imali dosta pisama i nekih dokumenata da je ubijena tu u Jakupovićima, nakon 30 godina dočekalo je to svjetlost prave da je taj čovjek koji je ubio moju majku doveden u Prijedor i bio je prvi pretres toga predmeta 30. augusta 2022. godine, kaže Edin za Hayat.ba.

(E. Fejzović)/hayat.ba