Izdvajamo

 

Kroz niz upita vezanih za auto-put Banja Luka-Prijedor vidim definitivno potrebu za pojašnjenje nekoliko činjenica. U više navrata bio sam prisutan na sastanku inicijativnih odbora kao i u svim javnim raspravama, naravno da za sve ove tvrdnje u tekstu postoje i relevantni dokazi koje mogu po želji javno i da objavim. Na sastancima sam u više navrata izlagao moje mogućnosti i moj pogled sljedovanja, takođe i na javnim raspravama tražio samo konkretne informacije i konstruktivno rješenje! U narednih nekoliko rečenica potrudit ću se da razjasnim sve činjenice.

Kao prvo naivno je razmišljati da nije bilo usaglašavanje između lokalnih vlasti i vlasti na višem nivou, prosto nije moguće ovakav jedan projekat da se pokrene a pri tome da nema usaglašavanje sa ljudima sa ovog prostora. Posebno treba naglasiti da su na sastancima dolazili i odlazili svi bošnjački predstavnici, sva politika unazad 20. godina dobila je prostora da se jedni sa drugima nadmudruju. Mnogi su ovdje iskoristili priliku kao luksuz da se u datom momentu odmaknu ili primaknu, što u mome slučaju nije bilo moguće jer kad se sve priče završe opet ovaj predmet dolazi do mene.

Moja uloga u ovom svemu bila je da ukoliko NSRS usvoji odluku “o usvajanju plana parcelacije za auto-put Banja Luka-Prijedor” da kao delegat u Klubu Bošnjaka zajedno sa kolegama pokrenem postupak zaštite vitalnog nacionalnog interesa! Naravno da su i svi delegati ispred Bošnjaka podržali prijedlog, POKRENUTA je procedura zaštite vitalnog nacionalnog interesa ispred Kluba Bošnjaka! Međutim nakon održavanja Vijeća Naroda i različitih stavova Klubova, odnosno da su predstavnici srpskog i hrvatskog naroda bili protiv, dolazi do zajedničke komisije. Slijedi preokret prije same komisije, dolazi do sastanka između predstavnika iz Kozarca i članova Ministarstva i Instituta za građevinarstvo, zaključak je prihvatanja prijedloga da se formira zajednička komisija koja će naći optimalno rješenje i to zajedno na terenu.

Na pomenutom sastanku nisam bio prisutan i srodno svemu sam bio iznenađen takvom informacijom, od nas se tad tražilo da obustavimo sav mehanizam jer je došlo do međusobnog dogovora. Po meni takav jedan čin bio je vrlo neozbiljan, postupak pokretanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa nije šalter koji se tek tako pali i gasi i treba vrlo ozbiljno da se shvati.

Naravno da smo odmah tražili u pisanoj formi da se izjasne predstavnici mjesnih zajednica što su i učinili, tri mjesne zajednice su prihvatile prijedlog i dali svoju saglasnost da se obustavi mehanizam dok je samo jedna mjesna zajednica bila protiv i da se ide u proceduru a to je savjet mjesne zajednice „Kozaruša“ čiji je predstavnik Refik Trnjanin koji je ostao doslijedan svome stavu od prvog do posljednjeg dana.

Moje lično mišljenje jeste, ako se već otišlo u pravac formiranja dodatnih komisija onda je trebalo i detaljno odrediti kriterije, djelovanje i mogućnosti pomenutog tijela ili biti do kraja striktno protiv auto-puta pa makar to značilo i uskraćivanje mogućnosti pregovaranja, daleko bi veći efekat bio pokušaj preusmjeravanja auto-puta nekim zajdničkim, a ne od strane svih mještana od Banja Luke do Prijedora.

Za kraj da se uz sve uvažavanje osvrnem i na izjavu gosodina Jusufa Arifagića, pomenuti nas nikad nije kontaktirao, niti sam primjetio bilo kakav aktivizam od strane gospodina Arifagića vezano za ovu temu, svi su dobili mogućnost da u datom trenutku postave pitanje, a sad već nekoliko mjeseci poslije nevidim smisao bilo kakvih upita. Odgovor je prilično jednostavan u politici predstavljate ljude i njihove stavove a ne sebe, što su u ovom slučaju stavovi predstavnika iz Kozarca i sve ostalo morate pitati njih.

Takođe želim naglasiti da sam u toku priprema za javnu raspravu uvrstio skoro sve firme i činjenice toga prostora što je sve bio dio mog javnog izlaganja u Banja Luci.

S poštovanjem,

prof. mr Muris Čirkić.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.