Izdvajamo

Prijedorska firma "Austronet" ozvaničila je danas početak gradnje nove hale koja će služiti za skladištenje proizvoda, a čija vrijednost je pola miliona maraka.

Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković rekao je da ovo preduzeće u kontinuitetu širi svoje poslovne i skladišne prostore i razvija nove tehnologije uz izuzetno kvalitetne uslove za rad.

"Ovdje se radi čitav niz proizvoda koje ljudi zhtijevaju pojedinačno da se urade, to znači nisu serijske proizvodnje već se rade narudžbe i pojednica i radnih kolektiva iz cijele Evrope i svijeta. Imaju i svoju brzu poštu koja im omogućuje da na razne destinacije stiže roba koja je ovdje poručena i ovo su jedni savremeni uslovi i proizvodnje i komunikacije sa tržištem", rekao je Đaković novinarima nakon obilaska preduzeća.

Vlasnik "Austroneta" Enes Kahrimanović rekao je da je 400.000 KM uloženo u novu opremu, da bi ovo proširenje skladišta trebalo da bude završeno do polovine godine, a da se planira nabavka još jedne velike nove mašine vrijedne oko 600.000 KM.

"Mi već imamo jedan eurolaser koji služi za krojenje ovih naših jedara. Da bismo se obezbijedili, pošto je eurolaser srce pogona, jer se na njemu kroji sve ono što se proizvodi, mi ne smijemo doći u situaciju da nam ta mašina stane, a ona je od početka rada 2011. godine u pogonu", pojasnio je Kahrimanović.

On je dodao da će ta investicija započeti u septembru ili oktobru da bi se završila 2020. u februaru ili martu.

"Time bismo bili sigurni što se tiče tehnologije da nam na ovom dijelu Evrope ne može niko parirati", naglasio je Kahrimanović.

Firma posluje na 25.000 metara kvadratnih zemljišta, od čega je oko 5.000 kvadrata pod krovom. Kapacitet novog skladišnog prostora je 750 metara kvadratnih. Trenutno zapošljava 120 radnika.
Izrađuje zaštitna jedra, zaštitne mreže građevinarstvu i poljoprivredi, reklamne banere za sportske terene, tenis blende, suncobrane i zaštitne ograde za individualnu upotrebu.

prijedorgrad.org/ Foto i video Nijaz-Caja Huremović

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.