Piše: Bojan Tončić
Prošlo je 26 godina od fašističkog naređenja srpskih vlasti lokalnom stanovništvu: "Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice"
"Kupola", putujući spomenik, ili instalacija "Prijedor '92.", umetnice Anite Zečić, poreklom iz Prijedora, postavljena je i u Beogradu, na platou ispred Skupštine Grada, u organizaciji Fonda za humanitarno pravo, 31. maja, na Dan bijelih traka, kada se u regionu i gradovima širom Evrope obeležava stradanje Bošnjaka u Prijedoru i srpskim logorima u neposrednoj blizini ovog grada. I ove godine Prijedorčani upozoravaju međunarodnu javnost na činjenicu da srpske vlasti ovog grada ne dozvoljavaju ni da se podigne spomenik kojim bi se podsećalo na 102 deteta, žrtve logora.
Dan bijelih traka podseća i na naređenje srpskih vlasti u opsednutom gradu, proglas koji se može upoređivati jedino sa fašističkim naređenjima iz Drugog svetskog rata: "Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice."
Prijedor je bio administrativni centar područja na kojem su uspostavljeni logori. U logorima Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača zarobljenici, među kojima žene i deca, bili su zverski mučeni; od batinanja žrtvama je otpadala koža sa tela, primoravani su na intimne odnose sa najbližim rođacima, žene su danima silovane. Vlasti Prijedora (taj grad, kao i susedni Kozarac, pripali su Republici Srpskoj) i pored žrtava, a u Prijedoru i okolnim logorima bilo ih je 4868 (3515 Bošnjaka, 186 Hrvata, 78 Srba i 40 odsto civila drugih nacionalnosti), tvrde da su logori smrti bili "kampovi".
"Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid", konstatovao je 1992. nobelovac Eli Vizel.
Logoraš Halid Mujkanović svedočio je u Hagu; njegovo svedočenje, buduči da je jedan od prvih logoraša Omarske, prenosi Ed Vulijami (Rat je mrtav, živeo rat, Buybook, Sarajevo, 2017.), ratni izveštač Obzervera i Gardijana iz Bosne: "...A onda se 'G' morao sagnuti, a oni su mu naredili da 'H?-u odgrize genitalije. Kada sam drugi put pogledao, nastala je vriska. 'G' je ustao , s ustima punim ne znam čega, i pokriven krvlju i naftom. Tu je bila grupa vojnika i neko je pucao u zrak. ...Malo je vremena prošlo i jedan od vojnika je donio toj osobi (koja je bila kastrirana) goluba. Još je bio živ i dali su mu goluba da ga pojede. Nešto kasnije taj Karabašić je umro od bolova i krvarenja (Vulijami)"
Beograd je jedan od toponima u kojem se zaustavio putujući spomenik (bio je postavljen u Hagu, Sarajevu, Prijedoru, Narodno pozorište, Trnopolju, Omarskoj, Keratermu, Klagenfurtu, Kozarcu, Rijeci... Ispod kupole u koju ulaze posetioci nalaze se fotografije žrtava logora (ne svih, deo nije pronađen), a sa audio uređaja čuje se glas koji čita imena žrtava. U kraćem razgovoru za XXZ Anita Zečić kaže da je cilj njene instalacije da pokaže šta se događalo u Prijedoru od 1992. do kraja rata. "Želim i da izazovem makar malo osećanje straha kod svakog ko uđe u spomenik. Logoraši su osjećali i takav strah, onaj od zatvorenog prostora, ali na njega nisu imali vremena da misle. Kupola? Zato što je dominantan oblik u spomenicima svih vjeroispovjesti, u crkvim, sinagogi, džamiji. Cilj je, dakle, spajanje vjeroispovjesti, ne samo riječima, nogo i izgledom spomenika", kaže naša sagovornica.
Ona ističe da su logori osnovani pre ovog proglasa, ali je cilj bio obeležavanje nesrba. "To su, nažalost, uradile naše komšije, oni su poslali nesrpsko stanovništvo u logore. A ima i drugačijih primjera, nisu u logorima ubijani samo Muslimani i Hrvati, Jovo Radočaj je ubijen u logoru Keraterm, zato što nije dao na svoje komšije. Na spisku civilnih žrtava rata je 3176 imena, od toga su četiri Srbina i 386 Hrvata. Ovaj spomenik stoji za sve njih, za sve civilne žrtve rata opštine Prijedor, nebitna je nacionalnost", kaže Anita Zečić.
Veliki je problem, kaže ona, to što vlasti ne dozvoljavaju da se podigne spomenik - makar deci, ako ne svim civilima stradalim u logorima. "Nisu obilježena mjesta stradanja, masovne grobnice, nakon iskopavanja masovne grobnice Tomašica zatvoren je put, ne može se doći do nje."
Za žitelje Prijedora - povratnike, veoma je frustrirajuće to što su, nakon toliko godina, dželati iz logora na slobodi.
"To je jako teško. Jeste, oni hodaju slobodni po Prijedoru, huškaju na nacionalizan, a znamo da nas nacionalizam nigdje nije doveo '92, neće ni 2018. Da bi se moglo živjeti dalje, moramo priznati šta se desilo. Priznati da imamo toliko ubijenih, masovne grobnice, sekundarne grobnice, da bismo mogli ići ka suživotu.", ističe Anita Zečić.
Ove godine Dan bijelih traka obeležen je mirnom protestnom šetnjom ulicama Prijedora, kao i u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i drugim gradovima u BiH. U Prijedoru su učesnici protestne šetnje nosili 102 ruže i 102 peškirića, na kojima su izvezena imena i prezimena, te godine rođenja 102 ubijena deteta. Poručili su onima koji sprečavaju izgradnju spomenika ubijenoj deci da ih ponovo ubijaju 2018. godine.
"Nisu u pitanju samo bošnjačka djeca, ima i hrvatske i srpske djece. Mi ne izostavljamo nikoga. Idemo ka budućnosti, a ne vraćanju unazad u devedesete godine, kao što to čine gradske vlasti", rekao je Fikret Bačić, koji predstavlja roditelje ubijene prijedorske dece. Protestnoj šetnji pridružile su se predstavnice brojnih ženskih udruženja iz Višegrada, Bijeljine, Tuzle, Banje Luke, Gradiške.
xxzmagazin.com
