Autor: Amir Mahić

(POD)SJEĆANJA NA 2000. GODINU

Kad god mi neko u zadnje vrijeme kaže da nikad nije bilo teže ne mogu a da se ne sjetim vremena koja su bila daleko teža od današnjeg, ali mi se čini da su, ipak, ljudi tada bili daleko poletniji i odlučniji, pa i sretniji, nego danas. Možda griješim. Sve me to podstiče da mnogo toga zapišem, jer mi se čini da nam je čitava jedna generacija hrabrih i poletnih već ovaj svijet napustila, a da mi toga do kraja nismo ni svjesni. Zbog toga, kroz nekoliko osvrta na vrijeme, koje dobro pamtim, želim da skromno odam počast svima onima koji su ga obilježili i dostojanstveno iznijeli težak teret za kojeg mi se čini da se pred nama danas našao da ga mi ne bismo bili u stanju ponijeti onako časno kako su oni to učinili.

Svinjokolj u mubarek Noći kadr

Podudarilo se mnogo štošta u toj prvoj godini ovog nam novog milenija. Te godine imali smo dva ramazanska bajrama, jedan uz pravoslavni, a drugi uz katolički božić. Činilo se, po prvi put nakon rata, da svi zajedno nešto dočekuju.

Geneza Gutića mahale

Do rata je u Gutića mahali, koja se protezala od banjalučke magistrale do Huskića i Dergića, bilo 45 kuća, sve muslimanske osim jedne ukrajinske. Živjelo je tu nekoliko porodica sa više ili manje članova. Najbrojniji su, svakako, bili Gutići, za koje mi je moja nane Besima govorila da se sjeća kada ih je bilo svega dvije kuće. Ostale porodice su imale od jedne do nekoliko kuća, a nosile su prezimena Bahonjić, Alihodžić, Mujanović, Softić, Jakupović, Hadžić, Kahrimanović, Imeri, Murtić, Deumić, Huskić, Hušić, Pečuh, Jusufagić, Bećiri, Mujagić i Mahić.

Kamička džamija prije agresije

Šehidi Gutića mahale

U toku rata Srbi su u ovoj mahali ubili četiri žene i jedanaest muškaraca. Najstarija žrtva bila je Nevenka Pečuh, katolkinja. Imala je 64. godine. Devetero njene djece povila je moja nane Besima, koja joj je bila babica, a i pokojna Nevenka je skoro svu djecu moje nane povila i pomogla joj pri njenim porodima. Ubili su je s leđa, rafalom, dok je od četnika preko njive bježala našoj kući. Čini mi se da i dan danas čujem njen krik kako odzvanja u smrtnoj tišini naše kuće i riječi moje nane: Ajjj, ubiše Nevenku! Prije nje, u još jednom „čišćenju“, kako se to nehumano nazva, nadomak svoje kuće ubijena je Gutić Muharema, koju odmilja zvasmo Harka. Poslije će i njen sin Mustafa biti ubijen. Preostale dvije žene, sestre Hajra i Himka Hadžić bit će ubijene kasnije. Himku su ubili kod kuće, a rahmetli Hajru odveli u logor Omarska gdje je mjesecima bila zlostavljana, te na kraju ubijena. Zapravo, posljednji logoraši koji su ubijeni u ovome logoru su bile tri logorašice: Velida Mahmuljin, Mugbila Beširević i naša Hajra.

Ubijeni muškarci naše mahale su bili i: Bahonjić Islam, radiolog, Mujagić Edin, policajac; Gutić Nijaz, vozač autobusa; Bahonjić Emsud, jedinjak u oca i majke; Bećiri Džezmi, Makedonac porijeklom; Hušić Osman sa sinovima Sakibom i Šefikom; braća Gutić Esad i Mirsad.

 Ruševina Kamičke džamije

 Gutići ili Kninska ulica?

Gutića mahala je jedna od rijetkih na području Kozarca u kojoj sve kuće nisu porušene u toku agresorskog pohoda. Dvadesetak kuća je u potpunosti uništeno dok su preostale bile djelimično devastirane. Ova okolnost je podstakla srpske vlasti da po progonu Srba sa područja Hrvatske i njihovog doseljavanja sa oslobođenih teritorija na području Republike Bosne i Hercegovine iste nasele u naše poludevastirane kuće. Tako su Srbi po prvi put počeli da žive i u Gutića mahali. Rečeno im je, a i papirologijom potkrepljeno, da je to sad njihovo. Međutim, ubrzo su lažna obećanja počela da blijede. Stvarni vlasnici, bilo kuća ili ruševina, pošli su dolaziti i tražiti povrat svoje imovine. Negovodanja, pa i napada, je uveliko bilo. Čak štaviše, nekadašnja Gutića mahala, a po zvanju novih stanovnika Kninska ulica, sloviše kao najopasnija za posjete i obilaske. Tako je bilo dok Rifetu Bahonjiću nije dojadilo tražiti svoje po općinskim i sudskim kancelarijama, pa je po ko zna koji put sam došao da ubjeđuje uzurpatora imovine da se iz nje iseli, jer ima za to rješenje nadležnih vlasti. Usljed svađe i prepirke koja je nastupila došlo je do obračuna oružjem iz kojeg je nekoliko mrtvih glava palo. Poslije ovog događaja Gutića mahalu počeli su postepeno, pa i sve učestalije obilaziti predratni preživjeli stanovnici, dok su se novopridošli u ratu polahko počeli seliti na nova imanja koja su dobili od općinskih vlasti. Tako su se prvi povratnici u našu mahalu vratili početkom 2000. godine. Ramazan su iste godine u svojim kućama dočekali: Mujagić Safet i Hasnija, Bahonjić Safet i Zekija, te Mahić Asim i Šefika.

Svinjokolj u noći kadr

Pored svega nekoliko povratnika u Gutića mahali u toku ramazana 2000. godine živjeli su pravoslavci, mahom iz Hrvatske. Živjeli su uglavnom bijedno u muslimanskim kućama napola devastiranim. Imali su pokoju kravu. Ovaca nije bilo, ali svinji, kokošiju, pataka i ostale peradi je bilo mnoštvo, a sve je to nekako bilo smješteno u avlijama, nekada miomirisnim cvijećem ukrašenim, a sada blatom, glibom i stokom ispunjenim. Kako je te godine ramazan padao u zimsko doba tako se podudario sa periodom pogodnim za masovna klanja svinja i postepene obrade njihova mesa. Svinjokolj je postepeno počeo već od pola ramazana. Tih dana bila je suha zima. Nije bilo ni snijega niti drugih padavina. Tišinu dugih zimskih noći prekidali bi svinjski krici koji su tako snažni bili da bi se i unutar kuća dobro čuli. 27. noć ramazana je padala u petak, 22. decembra. Već se iza ikindije, toga dana, primjetno je bilo da se pred većim brojem kuća okupljaju gosti odnekud pridošli. Redaju se stolovi, iznose kojekakvi sudovii, dovoze drva… Kad je nastupio akšam i iftar skoro pa sinhronizovano, počeli su se prolamati skika i krici svinja u našem okruženju. Kako se vrijeme teravije bližilo sve se više činilo da se broj klanja ne smanjuje već samo povećava. Prolazak kroz našu mahalu od našeg povratka nije bio baš ugodan. Ispunjavali su ga mrzovoljni pogledi, psovke i prostakluci. Mahalom se išlo samo što se moralo. Noću nam je bilo strašnije, ali ne zbog onoga što smo doživljavali, jer nikoga najčešće ne bismo ni sreli, a da budem iskren ne bismo tada ni hodali, već zbog onoga čega smo se bojali da bi se desiti moglo. Ali ove noći sa još većom zebnjom i strahom smo u džamiju krenuli. Kinesku lampu sa akumulatorskim punjenjem smo kao i uvijek ponijeli, ali ovog je puta nismo palili. Bila je mjesečina, a i od svjetala pred kućama se jasno put vidio. Prolazeći pored prvih kuća pred kojima su se svakojaki zvuci čuli nismo se ni obazirali na ono što se dešava pred njima. Gledali smo u mnoštvo lokvi na putu da ne bismo u polumraku u koju zagazili. Došavši otprilike napola mahale shvatili smo da nam niko ništa ne govori što nas je vidio već to oni između sebe razgovaraju. To nas je ohrabrilo, pa počesmo i pogledima šarati čas u lokve čas u ono što se pred kućama dešava. Malo po malo uočismo da im posao u koji su se zadali više od nas briga zadaje. I tako, taman dok odahnusmo, i iz mahale izađosmo i ubrzo pred džamiju dođosmo. A naša mala ispregrađivana džamija puna toplih i dragih duša, sretnih i lijepih lica. Tek tad sve poče da ima smisla. Pa, ovo je mubarek noć kadr. Kao da smo zaboravili! „Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“- ne reče li nam to naš Gospodar!? Ali, u strahu i to se zaboravi.

 Kamička džamija krajem 2000. godine

Obnova džemata Kamičani

Ponovna izgradnja Kamičke džamije počela je 14. augusta 2000. godine. Građena je u istim gabaritima i na istom mjestu gdje je stoljećima prije toga bila. Građevinske radove izvodio je Abaz Duračak sa svojom ekipom. Donacije su pristizale sa svih strana, pa je izgradnja tekla dosta brzo. Do konca oktobra džamija je već bila pokrivena. Osim izgradnje i džemat se počeo postepeno okupljati i iskazivati želju za pokretanjem barem nekih segmenata vjerskih aktivnosti. Nedvojbeni stav je bio da se džemat treba uspostaviti barem uz ramazan. Tako su džematlije na čelu sa prvim poslijeratnim mutevelijom Mustafom Mahićem prilikom učenja dove na temelju džamije zatražili od mene da se prihvatim uloge imama u toku ramazana. Hadži Abaz-ef. Muratčehajić, koji je tom prilikom učio dovu za temelj i s kojim sam na istoj bio prisutan, je odgovorio umjesto mene. „Hoće, hoće. Kako da neće!? U svoj džemat. Među svoj narod.“-bio je njegov odgovor, kojim je moj životni put uokvirio i cjeloživotnu definiciju mu u ovih par riječi dao.

 Temelj dova za Kamičku džamiju

Gdje klanjati?

Kako se ramazan primicao tako se ozbiljnije počelo postavljati pitanje kako i gdje džemat organizirati jer džamija je samo pokrivena. U džematu je veoma malo naseljenih kuća. Sve su poprilično skučene i naširoko razbacane po cijelom selu. Pošto je najveća koncentracija povratnika bila u zaseoku u Bahonjićima Adem Kenjar je ponudio dio svoje kuće da se u njoj privremeno napravi mesdžid. Drugi prijedlog je dolazio od Forić Osmana, koji je već bio adaptirao dio svoje kuće, u kojem je prije rata bio polovni prostor, da se u istom džemat okuplja u toku ramazana. I jedan i drugi prijedlog imali su svoje opravdanje. Kod Ademove kuće je više povratnika, a Osmanova kuća je bliže džamiji. Pored toga, moralo se voditi računa i o tome da je dio kod džamije prilično nesiguran zbog frekventnosti magistralnog puta, dok je donji dio džemata „zavitarniji“, pa samim time i sigurniji, ali nema još uvijek struju i podaleko je od džamije, pa su mu to nedostaci. Rasprave i o jednom i o drugom prijedlogu su tekle bez da se dolazilo u sukob po bilo kojem osnovu. Sve se najtrezvenije iznosilo i o tome se diskutovalo, ali se nikako nije moglo doći do toga da se u korist jedne strane presudi. Primjećujući ovu opravdanu neodlučnost umješao sam se na način da sam o prijedlozima upoznao hadži Abaz-ef. i Sakib-ef. Džaferovića, koji se odnedavno bio vratio iz Malezije u svoj džemat Kozarušu. Njihova iskrenost i iskustvo donijet će rješenje koje će svima biti najdraže i oko kojeg niko nadalje neće imati dileme da je bilo i najbolje. Naime, oni će zarad interesa svih u džematu i samog džamijskog haka (prava) predložiti da se džamija samo privremeno i jeftino u jednom manjem dijelu opremi, te da se u njoj džemat okuplja. Tako je na kraju i bilo. Džamija je daskama pregrađena u prizemlju od središnjeg zida do stubova, te je preko dasaka stavljen najlon da ne bi prolazio hladan zrak. Prozor do stare ceste je, također, opkovan daskama radi sigurnosti, dok je na suprotni prozor stavljen polovan okvir sa staklom da bi unutar džamije barem malo dopirala sunčeva svjetlost. Na betonski pod poredane su daske peko kojih je došao najlon, a zatim tepisi. Da bi se prostor mogao koliko-toliko zagrijati nabavljena je velika limena peć, napravljena od bureta za gorivo.

 Kamička džamija u toku ramazana 1421.

Prve džematlije

Prvi namaz koji se u džamiji klanjao je bio u nedjelju, 26. novembra 2000. godine. Bila je to ikindija uoči ramazana poslije koje se, prema tradiciji, počinje učiti ramazanska mukabela. Na namaz je došlo osam ljudi i pet žena: Mustafa Mahić, Adem Kenjar, Omer Kenjar, Smail-Sulejman Poljak, Hamdija Huskić, Alija Đonlagić, Ahmet Kenjar, Jusuf Jaskić, te Šahurić Bahra, Krivdić Hajrija, Jaskić Halima-Eća, Huskić Zlatka i Pidić Šuhra. Samo Bahra nije mogla redovno dolaziti na namaze. Bila je teški asmatičar. Ostali su svi ustrajno tokom cijelog ramazana na namaze dolazili, većina pješice ili neki biciklima. Adem Kenjar je jedini dolazio konjskim kolima. Nije imao desne noge, pa se teže kretao. Izgubio ju je u odbrani Visokog kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na teravih namaz dolazilo je više ljudi, ali manje žena.

 Mahić Mustafa sa suprugom Tenzilom  

Adem Kenjar

„Proširenje džamije“

Na početku ramazana nije bilo u planu klanjanje džume namaza. Do pred ramazan džume su se klanjale samo u prostorijama medžlisa u Kozarcu, te odnedavno u Kozaruškoj džamiji od njenog svečanog otvorenja. Međutim, od prvog dana ramazana započelo je zapitkivanje džematlija hoće li se klanjati i džuma u džamiji. Na kraju je pitanje upućeno bihaćkom muftiji, Hasan-ef. Makiću, koji je dao potvrdan odgovor i sugerirao da se obavezno organizuje džuma. Tako je „začas“ napravljen mali mimber sa tri stepenice, te se počela i džuma obavljati od prvoga petka u ramazanu. Na njoj je ubrzo postalo tijesno, te se Safet Bahonjić dosjetio da iskruži udubljenje u improvizovanom podaskanom zidu i napravi istureni mihrab, poput ovog današnjeg, da bi time omogućio da veći broj džematlije može u džamiji klanjati.

Džamijska straža

Noću i nije bilo baš sigurno biti u džamiji. Tokom cijelog ramazana na straži ispred džamije bili su sa lovačkim puškama najmanje dvojica ili trojica ljudi. Redovno je na straži bio Adem Fazlić-Fazla jer je on jedini imao dozvolu za posjedovanje puške. Srećom, intervenirao je svega nekoliko puta i to pucnjem u zrak. Policija nije dolazila do samog bajrama, a i tad su došli da naprave nered. Međutim, svježe uspomene na gromoglasne tekbire su ih, uz Allahovu pomoć, rastjerale.

Podjela halve

Djeca u toku ramazana nisu u džamiju dolazila. Nije ih tada ni bilo puno u džematu. Svega nekoliko. Zbog toga se mislilo da i nema plaho velikog smisla organizirati podjelu halve, ali kad se sve obnavlja nek se i to obnovi. Tako je bez velikih očekivanja najavljen i ovaj čin. Nije bilo za očekivati da će se mnoge džematlije iz inostranstva u toku prazničnih neradnih dana uputiti na svoja porušena ognjišta da bi po prvi put poslije rata dočekali bajram u svome džematu. Međutim, to se desilo. Na podjelu halve došlo je mnogo djece, a i džematlija. Džamijski harem je bio ispunjen. Napokon se moglo vidjeti da nas ima i ponadati se da će nas uvijek na ovom časnom mjestu u budućnosti biti.

 Prva poslijeratna podjela halve ispred Kamičke džamije 2000. godine

Masovni bajram namaz

Veliki broj prisutnih na halvi pozitivno je iznenadio i one koji su za praznike došli u svoj džemat, ali i one koji su se prethodno vratili. Briga džematskog odbora je bila kako za sutrašnji bajram osigurati više prostora da bi namaz moglo obaviti što više džematlija. Užurbano su obezbjeđena dodatna prostirka i najloni. Prostrto je cjelokupno prizemlje i džamijski mahfil, ali je mjesta za sve na bajram namazu opet nedostajalo. Ovo je bilo drugo klanjanje bajram namaza nakon rata u džematu Kamičani. Prvo je bilo povodom kurban bajrama, a predvodio ga je hadži Teufik-ef. Hadžić, 16. marta 2000. godine. Tada je bajram namaz obavljen na ruševinama Kamičke džamije.

medzliskozarac.ba