Došao je Malik b. Dinar u džamiju u Basri pred ikindiju, jer svoje kuće nije imao. Zatekao je prepunu džamiju stanovnika Basre koji su se okupili zbog velike tegobe koja ih je snašla, velika suša jer kiša mjesecima nije padala. Dovili su za kišu poslije ikindije, akšama i jacije, ali kiše nije bilo ni na vidiku. Pošto svoje kuće nike imao, zavukao se u tamni čošak džamije i legao.
Kada se pojavio podeblji crni čovjek, u tami džamije je stao, obazreo se desno i lijevo da se uvjeri da nema nikoga u džamiji i onda zamolio Allaha za kišu dovom koju Malik nikada nije čuo. U istom trenutku počela je grmljevima, oblaci su se navukli i počela je kiša da lije.
Zaprepašten prizorom, Malik je krenuo za ovim čovjekom koji je izašao iz džamije da vidi ko je on. Išao je za njim po ulicama Basre, po blatnjavom putu, da bi nakon toga nepoznati čovjek uletio u neku kuću. Pošto je bilo kasno doba, Malik je samo označio blatom ona vrata na koja je ovaj čovjek ušao da bi sutra mogao doći i naći ovoga čovjeka, jer je žarko htio da ga upozna i da sazna koja djela ovaj čovjek ima, kome je Allah u istom trenutku ispunio dovu.
Ujutro, nakon sabaha potražio je ona označena vrata, i pokucao na njih. Pojavio se na njima neki nepoznat čovjek, koji mu je ubrzo objasnio da se on bavi prodajom robova. Zatražio mu je Malik da mu pokaže sve robove, što je ovaj čovjek i uradio. Niti jedan od njih nije bio onaj crni debeli čovjek od sinoć iz džamije.
Na izaslasku iz kuće, vidio je vrata u čošku od neke sobice, pa je upitao Malik vlasnika, ko je tu? Vlasnik mu je odgovorio da se tu nalazi jedan beskorisni rob koji ne zna ništa raditi i samo mu predstavlja teret.
Zatražio je od vlasnika da mu pokaže, a kada je otvorio vrata ukazao se onaj čovjek od sinoć iz džamije. Ponudio je Malik da ga kupi od vlasnika, jer je želio da ga oslobodi, i vlasnik je pristao za veoma malu cijenu da ga proda jer taj rob nije vrijedio ništa.
Kada ga je Malik doveo u džamiju, upitao ga je: želim da mi kažeš ko si ti i kakvo dobro djelo radiš pa ti je Allah onako sinoć ispunio dovu, on mu je skromno rekao: Možda si me zamijenio sa nekim. Kada je Malik uporno govorio da je siguran da je to on, ovaj tromi, neugledni crni rob u očima ljudi, je zaplakao, pao Allahu na sedždu i rekao: Allahu uzmi me sebi, jer moje tajno djelo koje je bilo izmedju mene i Tebe je otkriveno. Ljudi su ga saznali! U tom trenutku je ispustio dušu na sedždi na ogromno čudjenje Malikovo.

U ovom dogadjaju mnogo je pouka za muslimana, a ja ću spomenuti dvije:
1. Ne podcjenjuj i ne sudi ljudima na osnovu njihovog izgleda i društvenog statusa, jer koliko neuglednih ljudi su veliki kod Allaha i možda zbog njih Allah u jedno mjesto spušta svoju milost i berićet, te zbog njih sačuva mjesto od belaja.
2. Neka svako od nas ima tajno djelo izmedju sebe i Allaha, koje će čuvati daleko od očiju ljudi. Možda i u ovome iskušenju Allah nečiju dovu primi, pa ne zaboravimo uputiti dovu kao naše najjače oružje.