Izdvajamo

U nedjelju 05.Maj 2019. god. bilo je posebno svečano u džematu BICC Čikago (Bosanski islamski kultruni centar). Već pred podne namaz džamija je bila skoro puna. Prisutnih je bilo oko 600 što učenika što roditelja, prijatelja, vjernika... Svi su nestrpljivo očekivali početak svečanosti, ispit za 28 polaznika mektebske nastave koji su u vjeronaučnoj godini 2018/19 pohađali stupanj učača Kur'ana, te se odlučili da ove godine daju hatmu.

Pohvale za sve kandidate i visoki nivo pokazanog znanja i vještine učenja Kur'ana. Čestitke imamu, učiteljicama džemata kao i roditeljima.

Slijedila je dodjela 220 pohvala i 28 diploma svršenicima hatma dove te čestitke i pokloni sretnim hatmašima.

28 djece koji su vodili hatme, a među njima najbolji je jedan. To nisam ja rekao nego imam koji ih je učio. Dok ne otkrijem ime, moram još nešto reći, prije nego što sam počeo da plačem, a zato što sam puno emotivan.
Odličan u školi.
Košarkaš, pa karate nosilac crnog pojasa.
Pohvale od imama za učenje Kurana.
I još veliki humanista, donator, od svog džeparca šalje za Kozarac pomoć za stare i djecu slabog imovnog stanja.
AMIR MEMIĆ, to je taj, dječak velikog srca i veliki humanista.

Rekoh puno sam emotivan i pišem sa suzama, radosnicama, u očima. Svako dijete od njih 220 dok je prozivano da dođe na binu, pozdravljeno je sa aplauzom i čuo se vrisak djece i familija.
To ko nije bio ne može povjerovati.
Čita se ime Amir Memić, vrisak i aplauzi. Okrenem se iza sebe i u predzadnjem redu njih 10 koji su familija, najmlađe 9 i najstariji 86 godina, svi plaču od radosti.

Od Memića familije i Jakupovića, dido Munib gleda samo, pošto slabo čuje, drži kevu i počinje da se trese. Mirsada i Zilhad gledaju sa ponosom svoga sina i suze radosnice same teku.
Pročitaše ime Kenana Jakupovića isto se ponavlja i suze radosnice kod svih. Pogledam Merimu Kenanovu majku, drži drugog sina Kerima u krilu. Gleda Kerim mamu i ne zna da je to od radosti. Isto se dešava i sa Kenanovom nanom, kao da hoće nešto da kaže ali se guši od plača. Ne može da vjeruje da je ovo doživjela od svog prvog unuka.

Amila Hadžić sa svojim ocem Emirom.  Amila je otišla ranije kući da pokaže svoje diplome i priznanja, svojoj familiji, prijateljima koji nisu bili danas ovdje.
Ona je takođe jedna od najboljih učača Kur'ana. Ponos svojih roditelja.

Na samom kraju sala se prazni . Na izlazu Zilhad i Mirsada Memić oduševljeni i kažu "Ovo je naš najsretniji dan i svi ste pozvani na ručak".
U restoranu Kenan i Amir zajedno sjede i ponosan sam na njih.

Ponosni kozarčani Amila,Kenan o Amir.

Zijad Jakupović

 

 

 

Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.