Piše: Delkić Midheta

„Hoćemo li mu halaliti?“ pita džematski imam jučer na posljednjem obraćanju ispred kuće još jednog oca šehida koji nas je ovih dana napustio.

Preselio je Sabit Kekić iz džemata Bišćani. Ovo je jedino što još za njega mogu učiniti u ime nas koji smo, kao posljednji mohikanci, nakon 20 godina od povratka, ostali ovdje gdje je počeo i završio i Sabitov život. Sabit je bio jedan od rijetkih, preostalih ljudi koji su bili prvi povratnici na porušena ognjišta. Nije bilo dileme kod njega i njemu sličnih kada je povratak bio u pitanju, nije bilo razmišljanja kad je počela obnova svega što su naše komšije Srbi porušili 1992.god. On je poput moga rahmetli oca i mnogih iz njihovih generacija u ranoj mladosti napustio domovinu i krenuo trbuhom za kruhom kroz svijet. Čitava jedna plejada ljudih zvanih „gastarbajteri“ ostala je željna svoga zavičaja, svojih ljubi, svoje djece.

One zle 1992.god. komšije Srbi pod raznoraznim izgovorima, etnički očistiše Mataruško brdo i „počistiše“ njihove sinove, rođake, komšije, školske drugove. Tako i Sabitu „počistiše“ sina jedinka. I radi svoga jedinka dade zavjet da će se vratiti i ponovo stvoriti dom za svoju porodicu. Međutim, njegova supruga od tuge za sinom nije izdržala dugo pa Sabit osta sam. Motivaciju i snagu da ne poklekne on nalazi u izgradnji bišćanske džamije gdje kao džematski mutevelija predvodi građevinski odbor za obnovu i izgradnju bišćanske ljepotice.

Radeći kao sekretar Medžlisa islamske zajednice Prijedor kontaktirala sam svakodnevno sa Sabitom i iz te perspektive zapravo želim da prenesem uspomene na njega koje zapravo simboliziraju svakog povratnika kojemu su, na pravdi Boga, ubili dijete. Kolika je upornost njegova i ostalih bila da se svaka džamija obnovi to znamo nas nekolicina koji smo sarađivali tih godina s njima. Obnova i izgradnja bišćanske džamije trajala je od prvog povratka džematlija do 17.07.2010.god. kada je svečano otvorena na radost svih Bišćanaca, svih Mataružana i svih Prijedorčana. Posebno zadovoljstvo na dan otvorenja se ogledalo na licu tadašnjeg mutevelije rahmetli Sabita.

Nikada neću zaboraviti sa koliko je radosti dočekivao goste. Koliko je bio taj dan sretan! Žao mi je što velike riječi o dobrim ljudima govorimo tek nakon što presele ali za njegova života trudila sam se da mu pokažem koliko poštujem njegov trud i danas mogu samo izraziti istinsko žaljenje jer izumiru posljednji živi roditelji šehida sa Brda. Niti država niti entiteti o njima ne brinu, jer oni su „ničiji“. Prepušteni obično sami sebi, u četiri zida žive svoju bol, dok im se Allah ne smiluje i ne pošalje meleka Azraila da im uzme dušu. Onu dušu koju su im već uzeli 1992.god. pa oni tako sve ove godine deveraju i čekaju svoj vakat. Da presele i u, ako Bog da, dženntskim ljepotama sastanu se sa svojim najdražima-šehidima. Sabit je bio borac za pravdu, znao je ponekad impulsivno odreagovati na nepravdu, ali bi se začas povratio.

Ne jednom u njegovim očima zasvjetlile su suze dok mi je pričao o svome životu koji ga od rođenja nije mazio. I sam je odrastao kao jetim. U proteklom ratu osim sina ubili su mu 1992.god. u naselju Tukovi i sestru Minu Čaušević i njena četiri sina i unuka, brata Abdulaha i njegova dva sina i još mnogobrojne članove uže porodice. Njegovim odlaskom naša zajednica ostaje bez još jednog vrijednog člana čiji ćemo gubitak zasigurno osjetiti. Sabit je zaslužio priču o sebi.

Da ostane i svjedoči o insanima koji su i pored velike tuge imali snage da iz pepela i ruševina dignu naše Brdo. Zato, dok nije kasno, svako u svojoj sredini treba da pokloni malo pažnje svim roditeljima šehida, koji su ostali bez svoje djece i da im makar malo ublaže njihovu bol. Molim Gospodara Svevišnjeg da našem Sabitu oprosti eventualne grijehe, sačuva ga kaburskog azaba, da ga uvede u firdevsi džennet i sastavi ga sa njegovim najvoljenijima. Da mu ukabuli i u dobra djela upiše njegov dugogodišnji hizmet zajednici. Amin!

Ja mu od srca halalim! Halal olsun njemu i svim umrlim roditeljima naših bosanskih šehida.

El-Fatiha!