Piše: Dr. sc. Kemal Bašić

Veliki je broj naših manjih mjesta o kojima nemamo dovoljno podataka za sklapanje potpunije slike o njima. Zbog toga je prava sreća kada smo u mogućnosti da takvo što uradimo. Jedno od takvih malih mjesta-bolje rečeno malih sela jesu i Hadžići. Kod njih je sretna okolnost da je bio veći broj ljudi koji su rođeni ili vode porijeklo iz ovog sela a koji su bili poznati mnogo šire od sredine iz koje su.

Treba zahvaliti tim ljudima jer su s ponosom isticali Hadžiće kao mjesto svoga rođenja ili porijekla. Mi danas na osnovu rada ili biografija tih ljudi možemo rekonstruisati sliku o tom selu-ili u ovom konkretnom slučaju o Hadžićima kao jednom od džemata sa područja MIZ Kozarac. Treba spomenuti i samo selo Hadžiće i njegove stanovnike kao sredinu u kojoj su takvi ljudi mogli dobiti dobru osnovu potrebnu za daljni rad i djelovanje. Daleko je veći broj osoba koje vode porijeklo ili su rođeni u ovom selu a koje su zaslužile da se o njima nešto više kaže. Ipak, to nam sada nije tema pa se zbog toga ograničavamo na dolje spomenuto.

Osnovni podaci o selu Hadžići

Hadžići su jedno malo selo na području općine Prijedor, pripadaju MZ Kevljani. Kao džemat pripadaju Medžlisu IZ Kozarac a danas su dio tzv. Ujedinjenih džemata koji sačinjavaju pored Hadžića, Srednji Jakupovići i Kevljani i u kojima hatibsku, imamsko-muallimsku dužnost obavlja hfz. Muharem ef. Šeperović. Nalaze se u ravničarskom dijelu između željezničke pruge Banja Luka-Prijedor i autoputa Banja Luka-Prijedor. Pred poslednji rat kada je vjerovatno imalo najviše stanovnika selo Hadžići su imali oko 130 kuća.

Većina stanovnika ovog sela nosi prezime Hadžić. Osim tog prezimena tu se nalaze još i prezimena: Fazlić, Jakupović, Bašić, Klipić, Bečić, Elkasović, Osmanović, Velić, Todorovac, Garibović, Šahbaz, Kevac, Alukić. Prema predaji Hadžići su vjerovatno nastali naseljavanjem nekih stanovnika Kozarca i to vjerovatno iz Kalate koji su tu imali svoje posjede. Za to ima realne historijske osnove jer se nekada pojavljuju sa nazivom Kozarac II. U popisu iz 1880. godine Hadžići uopće nisu navedeni, ali ni kasnije u popisima uopće nisu navedeni samostalno nego ili sa Kalatom ili sa Kevljanima. Da li su tada /1880. godine/ navedeni zajedno sa Kevljanima ili sa Kalatom nije nam jasno. Vjerovatnije sa Kalatom zbog naprijed rečenog ali i zbog toga što su u slijedećem popisu iz 1895. godine navedeni zajedno sa Kalatom. Osim Hadžića Kalati su u tom popisu pridodati i Dervišagići i Jakupovići.

Inače, slična predaja kao i za Hadžiće veže se i za Jakupoviće. Prema toj predaju bila su dva brata: Hadžo i Jakup koji su došli kao vojnici sa osmanskom vojskom na područje Kozarca a čiji potomci su se naselili na tim prostorima i kome ova dva sela duguju svoja imena. U tom popisu Kalata je zajedno sa pridodatim selima imala 161 kuću. Od tog broja 153 kuće su bile naseljene dok su preostalih osam kuća bile nenaseljene. Imali su ukupno 879 stanovnika. Od tog broja 479 stanovnika su bili muškarci a 400 stanovnika ženskinje. Svi stanovnici su po vjeri bili pripadnici islama. Od ukupnog broja stanovnika njih 847 se bavilo poljoprivredom a preostali broj od 32 stanovnika drugim civilnim poslovima. Među tim brojem kuća i stanovnika valja tražiti i manji broj koji je pripadao Hadžićima. U poslednjem popisu 1991. godine Hadžići su navedeni sa Kevljanima. Ovi poslednji su tada kao MZ sa pripadajućim selima imali ukupno 1 947 stanovnika od kojih je jedan broj otpadao na stanovnike Hadžića. Ako bi broj kuća od oko 130 koji su pripadali džematu Hadžići množili sa 4 onda je vjerovatno u Hadžićima u vrijeme tog popisa živjelo preko 500 stanovnika.

Džemat Hadžići

U popisu samostalnih vakufa iz 1889. godine nije naveden vakuf Hadžići mekteba, što vrlo lako može značiti da mekteba i vakufa nije ni bilo. Da li je vakuf ako ga je bilo kao i popis stanovništva bio pridodat vakufu Kalata džamije ne znamo pouzdano. U tom popisu vakuf Kalata džamije-kako službeno stoji-je imao od prihoda-mustagelat u koji je ulazio dohodak od jedne njive koji je donosio 10 forinti i murabehat u koji je ulazila kamata od glavnice koja je donosila 300 forinti tako da je ukupni prihod vakufa iznosio 310 forinti.

Od rashoda vakuf Kalata džamije imao je plaće i stvarne izdatke. U prvu stavku su ulazili: plaća imamu koja je odnosila 96 forinti, plaća muallimu koja je odnosila 25 forinti, plaća muezinu koja je odnosila 32 forinte, tako da je na plaće ukupno odlazilo 153 forinte. U drugu stavku su ulazili: za učenje hatme i mevluda je odlazilo 23 forinte, za popravku mekteba, džamije i ćuprije je odlazilo 20 forinti, za rasvjetu džamije 30 forinti i za poreze su odlazile 2 forinte tako da je druga stavka odnosilo ukupno 75 forinti. Na taj način vakuf je pored 310 forinti prihoda imao 228 forinti rashoda tako da je poslovao sa dobitkom od 82 forinte. Kako se u gornjem slučaju navodi u u vakufu Kalata džamije posebno navodi posebno džamija a posebno mekteb to nas navodi na pomisao da se možda radi o mektebu Hadžića.
U popisu samostalnih vakufa iz 1913. godine navodi se i vakuf Hadžići mekteba u Hadžićima. On je kao i ostali vakufi imao svoje prihode i rashode. Prema navedenim brojkama možemo vidjeti da je u pitanju manji vakuf. Mutevelija vakufa je bio Derviš Hadžić. Od prihoda vakuf je imao dvije stavke i to: zakupnina zemlje koja je donosila 16 kruna i murabehu glavnice koja je donosila 55 kruna tako da su ukupni prihodi iznosili 71 krunu. Od rashoda u pitanju su tri stavke i to: na poreze su odlazile tri krune, na plaću imamu 47 kruna i na stvarne izdatke 10 kruna što znači da su rashodi ukupno odnosili 60 kruna tako da je vakuf iskazao višak od 11 kruna.

Hadžići dosta dugo egzistiraju kao samostalan džemat i to preko stotinu godina. To kažemo na osnovu naprijed rečenog jer se u tom popisu vakufa pojavljuje stavka: plaća imamu. Ona je tada kao što smo vidjeli odnosila 47 kruna dok je u isto vrijema tada na primjer iz vakufa Hrnići džamije u Hrnićima ona odnosila 53 krune tako da s obzirom na broj stanovnika Hadžića ta plaća nije bila tako neznatna. U predhodnom popisu vakufa iz 1889. godine uopće se ne pojavljuje vakuf mekteba u Hadžićima što znači da nije ni bio tada samostalan. Mišljenja smo da je u tom periodu između dva popisa vakufa: onom iz 1889. i onom iz 1913. godine džemat Hadžići i formiran, možda odmah poslije popisa vakufa iz 1889. godine jer se kao što ćemo vidjeti pojavljuje ime Salih ef. Hadžića, koji je bio iz Hadžića a koji je 1890. godine bio imam u ovom selu. Vrlo je lako moguće da je Salih ef. koji je bio mještanin ovog sela počeo zvanično da obavlja vjerske obrede i da je živio na svom posjedu. Džemat nikada do sada nije imao džamiju čija je izgradnja započeta prije poslednjeg rata nego samo mekteb-kuću u kojoj se jedan sprat koristio za stanovanje imama a prizemlje kao prostorije za obavljanje vjerskih aktivnosti. U njoj se nikada nisu klanjale džume namazi niti bajram-namazi nego u susjednom selu Kevljani.

Imami u džematu Hadžići

U njemu su kao imami do poslednjeg rata radili: Salih ef. Hadžić, Hasan ef. Hadžić, Pašo ef. Hadžić, Mahmud ef. Čirkin, Hasan ef. Bašić, Derviš ef. Zenkić, Šefik ef. Šišić, Adil ef. Solo-poslednji predratni imam u ovom džematu.
Salih ef. Hadžić. Bio je imam u selu Hadžići i sigurno je porijeklom iz ovog sela. U Hadžićima je bio imam 1890. godine. To znamo na osnovu toga što je te godine juna mjeseca Zemaljskoj vladi u Sarajevu upućena molba od strane mutevelije Emin ef. Softića da se poveća plaća imamima Derviš ef. Kozarčeviću imamu iz Kozarca i Salih ef. Hadžiću imamu iz sl. Hadžića. Sve se to dešavalo u periodu od 12. do 29. juna 1890. godine. Na veliku žalost, molbi nije udovoljeno. Na osnovu naprijed rečenog Salih ef. Hadžić je mogao biti rođen u prvoj polovini XIX stoljeća.

Hasan ef. Hadžić. O ovom imamu će biti govora i u slijedećem poglavlju ovog rada. On je rođen u ovom selu i to jednom od njegovih ogranaka. Prema Teufik ef. Hadžiću bio je prvi imam u ovom džematu. Nije imao formalno vjersko obrazovanje nego je bio priučeni imam. Vjerovatno je rođen u prvoj polovini XIX stoljeća. Imamsku dužnost obavljao je u svom rodnom mjestu sve do svoje smrti.
Pašo ef. Hadžić. I o ovom imamu će biti govora i u slijedećem poglavlju ovog rada kada budemo govorili o imamima sa prezimenom Hadžić iz ovog džemata. I on je rođen u ovom selu i to vjerovatno u prvoj polovini XIX stoljeća. To pretpostavljamo zbog činjenice da je Pašo ef. bio drugi imam u ovom džematu. Imao je nadimak Mula što ukazuje na njegovo solidno vjersko znanje. Prema Teufik ef. Hadžiću i Mula Pašo ef. je bio priučeni imam. Osim u svom rodnom mjestu Mula Pašo ef. je radio kao imam i u džematima Hrustići i Trnopolje koji pripadaju MIZ Kozarac. Kasnije se vratio u svoje rodno mjestu i u njemu umro.

Mahmud ef. Čirkin. Rođen je 1907. godine u sl. Kozaruša kod Kozarca. Završio je banjalučku medresu. Zapošljava se kao imam i muallim u sl. Hadžići 1932. godine. Tu se oženo sa Zlatkom Slijepčević sa kojom je imao jednog sina sa kojom se nakon izvjesnog vremena razveo. Prelazi da radi u Trnjanima/danas poznatije kao Trnopolje gdje se ženi sa Fatimom kćerkom Osmana Kuduzovića rođenom 1911. godine sa kojom je imao šestoro djece. Godine 1938. prelazi u Srednje Jakupoviće-MIZ Kozarac gdje mu je rođen sin Besim.

Godine 1943. prelazi u selo Kararići, a 1945. godine ponovo u Hadžiće gdje je kupio parcelu od 22 dunuma zemlje. Osim svoje zemlje obrađivao je i znatan dio vakufske zemlje zbog materijalnih prilika jer je imao šestero djece a i platu je dobijao u naturi. Iz Hadžića 1953. godine prelazi u Aliće. Kasnije je penzionisan. Umro je u nedjelju 10. januara 1988. godine. Po oporuci dženaze namaz mu je klanjao bivši banjalučki muftija-tada u penziji hafiz Mehmed ef. Zahirović. Mahmud ef. je bio poznat i kao darežljiv čovjek pa je tako pored ostalog podigao česmu u džamiji u Kozaruši. Obavio je petu islamsku dužnost-hadž.

Hasan ef. Bašić. Rođen je 1907. godine u Todorovu, tačnije u njegovom zaseoku Mrcelji, općina Velika Kladuša od oca Omera i majke Hanife Bašić r. Beganović. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. Čitav svoj radni vijek je proveo na području Prijedora i to u džematima Hadžići i Čarakovo. Bio je oženjen Fatima-hanumom, kćerkom Osman ef. Mahmuljina iz Kozarca. U Hadžiće je došao prije II svjetskog rata.
Penzionisan je prije poslednjeg rata ali je i nakon toga bio aktivan. Umro je u Austriji za vrijeme rata 1993. godine. Bio je veoma prijatne i lijepe naravi. Njegov sin Ibrahim ef. je završio Gazi Husrev begovu medresu u Sarajevu i Pravni fakultet u Banja Luci i radio kao imam u Gornjoj Puharskoj, Čarakovu-MIZ Prijedor, u Banja Luci kao sekretar Medžlisa-tada Odbor Islamske zajednice i bio imam u džamiji na Grabu u noćnim vaktovima a kasnije imam u Gazanferiji džamiji u Banja Luci, u Darmštatu i Hammu-Njemačka. Ibrahim ef. Bašić je u penziji. Obavio je petu islamsku dužnost-hadž.

Derviš ef. Zenkić. Rođen je u Kozarcu 12. novembra 1919. godine. Otac mu se zvao Mujo i bio je poznati vodeničar/mlinar u to vrijeme a majka mu je bila iz porodice Alić. Završio je medresu u Sarajevu prije II svjetskog rata i taj rat dočekao u Kozarcu. Za vrijeme II svjetskog rata je služio kao vojni imam. Dugo godina je poslije II svjetskog rata radio kao imam u Bosanskoj Krajini: prvo u Voloderu, zatim u Bos. Otoci, zatim u Ostružnici i na kraju u Malom Badiću sve na području Bos. Krupe. Poslije toga je 1969. godine došao za imama u sl. Hadžiće i tu ostao sve do 1984. godine, odnosno do svoga penzionisanja. Nakon penzionisanja se vratio u svoju porodičnu kuću u Kozarac. Jedno vrijeme je kao penzionisani imam radio u džematu Dera ali i kao penzioner u džematu Mutnik-oba džemata pripadaju užem gradskom području Kozarca. Zadnji rat ga je zadesio u Kozarcu i Prijedoru kada je preko Merhameta sa suprugom Besimom došao do grada Siska u R. Hrvatskoj i najstarijeg sina Kemala. U ovom gradu je umro 06. novembra 1993. godine i ukopan u muslimanskom dijelu sisačkog groblja na Viktorovcu.

Šefik ef. Šišić. Sin je Arifa i Alije-hanume. Rođen je 17. novembra 1962. godine u selu Mrazovac-općina Bos. Krupa. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju je završio. Od novembra 1983. godine je radio kao imam u džematima: Velika Jasenica-MIZ Bos. Krupa, u sl. Hadžići-MIZ Kozarac, Blagaj-MIZ Bos. Novi, Mahmić Most-MIZ Bužim, Polje-MIZ Velika Kladuša i Džemat grad-MIZ Velika Kladuša. Šefik ef. Šišić trenutno ne radi kao imam. Ima veoma lijep i melodičan glas.
Adil ef. Solo. On je poslednji predratni imam u ovom selu. Rođen je 07. 01. 1938. godine u sl. Piljužići-općina Tešanj od oca Ahmeta i majke Fatime. Kao imam prvo je radio u sl. Lukavice, Nakon toga u sl. Čirkići-oba džemata MIZ Sanski Most, u Ćeli MIZ Prijedor, Hrvaćanima MIZ Kotor Varoš, Kevljani, Hadžići MIZ Kozarac. Jedna vrlo svestrana ličnost i za govor o njemu bi trebalo mnogo više prostora nego je to ovih nekoliko redova. Adil ef. Solo je zahvalan sugovornik, osoba koja je gradila džamije, veliki obrađivač zemlje, osoba koja je u vrijeme poslednjeg rata svoj život stavljala na kocku da bi dostavila humanitarnu pomoć na područje Prijedora itd., itd. Adil ef. je u penziji i živi u Ćeli kod Prijedora.

Imami sa prezimenom Hadžić iz ovog džemata

Interesantno za ovaj džemat jeste da je veliki broj osoba sa prezimenom Hadžić iz ovog sela obavljao dužnost imama. Prema predaji koja se čini realnom Hadžići su imali dvanaest kuća a trinaest imama. Prezime Hadžići imaju nekoliko svojih lokalnih ogranaka koje su dobili po istaknutijim svojim članovima iako svi nose isto prezime. Interesantno je da je svaki od ovih ogranaka imao imama u svojoj tradiciji. To naravno ukazuje na činjenicu da je ta dužnost bila važna u tradiciji ovog džemata. Tako znamo da su imamsku dužnost iz ovog sela sa prezimenom Hadžić obavljali:
Salih ef. Hadžić. Jasno je da je porijeklom iz sela Hadžića. Spominje se u jednom dokumentu iz 1890. godine. U pitanju je molba koju je u ime Salih ef. Hadžića imama u Hadžićima i Derviš ef. Kozarčevića imama u Kozarcu uputio mutevelija Emin ef. Softić Zemaljskoj vladi u Sarajevu da se navedenim imamima poveća plaća. Molbi nije udovoljeno a to se dešavalo u mjesecu junu 1890. godine.
Hasan ef. Hadžić. Jedan od mještana iz ovog sela koji je obavljao imamsku dužnost. Prema mišljenju Teufik ef. Hadžića ovo je bio prvi imam u Hadžićima. Pripadao je jednom od ogranaka prezimena Hadžić. Hasan ef. Hadžić je vjerovatno rođen u prvoj polovini XIX stoljeća. Imamsku dužnost u rodnom selu obavljao je sve do svoje smrti.

Pašo ef. Hadžić. Rođen je u ovom selu. Pripadao je jednom od ogranaka prezimena Hadžić. Vjerovatno je rođen u prvoj polovini XIX stoljeća. Ostao je u tradiciji poznat kao Mula Pašo ef. Ova titula Mula ukazuje na njegovo solidno vjersko obrazovanje. Osim u svom rodnom mjestu Mula Pašo ef. je kao imam radio i u džematu Hrustići i Trnopolje-danas oba ova džemata pripadaju Medžlisu Islamske zajednice Kozarac. Kasnije se vratio u rodno mjesto Hadžiće gdje je i umro.
Šaćir ef. Hadžić. Prema njegovom unuku Teufik ef. Hadžiću rođen je 1850. godine u ovom selu, dok se u jednom dokumentu navodi da je rođen 1859. godine. Tu je imao i veliki posjed. Prvo je radio kao imam u Bronzanom Majdanu ali se bavio i trgovinom. Kraće vrijeme je radio kao imam u selu Kevljani. Godine 1890. je došao u džemat Kozaruša za imama. Kao imam je u Kozaruši radio 43 godine, tj. do 1933. godine kada je umro. Bio je vrlo autoritativna i obrazovana ličnost. Osim maternjeg dobro je poznavao i sva tri orijentalna jezika: arapski, turski i perzijski. Bio je predsjednik društva Gajret koje je osnovano i u Kozarcu. Šaćir ef. je dao svoj veliki doprinos kako materijalni tako i snagom svoga autoriteta i u izgradnji kiraethane (čitaonice) u Kozarcu koja se nalazila na prostoru nekadašnje Mjesne zajednice. Bio je oženjen kćerkom Bećir ef. Hrustića. Trojica njegovih sinova ali i dvojica unuka su bili imami. Od tih trojice sinova dvojica su bili hafizi i o njima će biti riječi posebno kao i sinu koji je radio kao imam ali i o njegovim unucima koji su također radili kao imami.
Edhem ef. Hadžić. On je najstariji sin naprijed spomenutog Šačir ef. Hadžića, brat hafiza Halida Hadžića, brat hafiza Emina Hadžića, otac Emin ef. Hadžića i Teufik ef. Hadžića. Bio je osposobljen od strane svoga oca da obavlja imamsku dužnost. Nije radio kao stalni imam nego samo za vrijeme ramazana teravih namaz. Bilo je to najviše u kući Salih-age Džihića koji je stanovao na posjedu zvanom Biljevine, oko šest kilometara od Kozarca. Bio je slabijeg zdravstvenog stanja i umro je relativno mlad.
Hafiz Halid Hadžić. Sin je naprijed spomenutog Šaćir ef. Hadžića a brat hafiza Emina Hadžića. Kada je imao dvanaest godina završio je hifz pred svojim ocem koji je bio veoma strog u odgoju svojih sinova. Hafiz Halid je sa svojim bratom hafiz Eminom otišao u R. Tursku u grad Inegol na dalje školovanje. Nije bio oženjen. Preselio je na Ahiret veoma mlad nakon bolovanja od tifusa.

Hafiz Emin Hadžić. I on je sin već spominjanog Šaćir ef. Hadžića što znači da pripada poznatoj ulemanskoj porodici Hadžić. Rođen je u Kozaruši. Hifz je završio pred svojim ocem, kada je imao deset godina. Po završetku hifza otac ga je odveo u Tursku, gdje je kupio kuću u Inegolu. Prije I svjetskog rata hafiz Emin ef. se vratio u rodni Kozarac i oženio se Fatima han. Matrić koja je preselila na Ahiret 1965. godine. Sa njom je imao sina koji je bio advokat u Turskoj. Hafiz Emin je također završio pravo, ali se nikada nije bavio ovim poslom, budući da je poginuo u I svjetskom ratu. Potomci hafiza Emina žive u Turskoj i nose prezime Sumer i s njima je u stalnom kontaktu Teufik ef. Hadžić, bratić hafiza Emina.
Emin ef. Hadžić. On je sin Edhem ef. i Šefke Hadžić i ne treba ga miješati sa njegovim amidžom hafizom Eminom Hadžićem. Jedno vrijeme je radio kao imam u Gornjim Jakupovićima-MIZ Kozarac. Nakon toga je otišao u vojsku. Pri kraju vojnog roka iz sumnjivih razloga ugušio se u rijeci Moravi u gradu Ćupriji u Srbiji, gdje je služio vojni rok.
Muharem ef. Hadžić. Rođen je 1905. godine u sl. Hadžići. Završio je banjalučku reformisanu medresu. Preko 50 godina je obavljao imamsku dužnost. Svoj posao je obavljao vrlo savjesno i predano radio. Bio je veoma omiljen među džematlijama. Umro je u Banja Luci 18. marta 1980. godine u 75. godini života kao penzionisani imam. Dženaza mu je obavljena sutradan u haremu Stupnica u Banja Luci uz prisustvo velikog broja njegovih kolega.
Jasim ef. Hadžić. Sin je poznatog i uglednog stanovnika sl. Hadžića Rašida Hadžića. Rođen je u selu Hadžići. Završio je medresu u Banja Luci. Jedno vrijeme je radio kao imam u Ališićima-MIZ Prijedor. Kasnije se prekvalifikovao i radio na željeznici gdje je i penzionisan. Nakon penzionisanja mnogo je vremena provodio vezano za džamiju. Kao i mnogi tokom poslednjeg rata morao je napustiti Banja Luku u kojoj je živio. Otišao je u sabirni centar Gašinci u R. Hrvatskoj. Nakon izvjesnog vremena otišao je u Varaždin i tamo vršio imamsku dužnost. Iznenadno ga je smrt našla, pa je prevezen u Sanski Most i u ovom gradu ukopan na mezarju Greda.

Teufik ef. Hadžić. Rođen je 1921. godine u Kozaruši. Otac mu se zvao Edhem ef. i o njemu je već ranije bilo govora a majka Šefka. U petoj godini života je ostao bez oba roditelja tako da je brigu o njemu preuzeo djed po ocu Šaćir ef. Kod njega je ostao do trećeg razreda osnovne škole kada mu i djed umire. Osnovnu školu je završio 1934. godine u Kozarcu kada se upisuje u medresu u Banja Luci. Godine 1939. završava medresu i počinje da radi kao imam u džematu Gornji Jakupovići-MIZ Kozarac. Odlazi u vojsku a nakon toga je postavljen 1949. godine za imama u Srednjim Jakupovićima-MIZ Kozarac. Tri godine kasnije je postavljen za imama u rodnom mjestu Kozaruša gdje ostaje sve do 1983. kada je penzionisan. Bio je Vjersko-prosvjetni referent MIZ Kozarac, jedno vrijeme sekretar istog Medžlisa, član Sabora Islamske zajednice u četiri mandata. U jednom mandatu vršio je dužnost člana Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu u svojstvu sekretara. Kao i svi stanovnici Kozarca i okoline i on je morao napustiti svoj rodni grad zbog rata. Vratio se nakon rata prvo u Sanski Most a kasnije u Kozarac i nastavio aktivno djelovati u svim aktivnostima Medžlisa Kozarac. On je i veliki vakif ovog medžlisa. Objavio je i veliki broj članaka u glasilima Islamske zajednice /Glasnik i Preporod/ ali i knjigu koja je svojevrsna monografija Medžlisa Kozarac. Osim nje objavio je i jednu knjigu u vezi svojih sjećanja na banjalučke medrese i neke druge događaje. Obavio je petu islamsku dužnost-hadž. Teufik ef. Hadžić je danas od najstarijih živih imama u Bosni i Hercegovini.