Sinoć je u džematu Hrnići organizovan džematski iftar na kojem je prisustvovalo oko 100 postača. Ono što posebno treba istači jeste to što je cijeli džemat uzeo učešće u organizaciji istog.
Vrijedne džematlinke, ovog džemata, su pravile pite i slatko, dok su jedni novčano pomogli kako bi se ovaj iftar uspješno organizovao.

U vrijeme akšam namaza počela je da pada veoma jaka kiša pomješana sa ledom. Stolovi i hrana koja je bila već poredana na stolove u većem djelu su pokisli. Žene su se brzo snašle, dok su muškarci klanjali akšam, one su pokupile hranu sa stolova i unosile u džamiju. Muškarci su iftarili u džamiji. U međuvremenu kiša je prestala da pada, pa su žene uspjele stolove u sredini urediti da se može sjesti i iftariti. Tako da su žene iftarila vani.

Malo više o ovom džematu prenosim iz knjige Džamije i džemati Kozarca

DŽEMAT HRNIĆI

Ovaj džemat se nalazi na južnoj strani Kozarca, udaljen od čaršije dva i po kilometra, na putu koji vodi od Kozarca do željezničke stanice. Džemat je imao prije agresije oko 200 domaćinstava. Imao je četiri zaseoka i to: Hrnići, u kojem je smještena džamija, Dergići, Mujkanovići i Balići. To je ravničarski kraj gdje su džematlije isključivo zemljoradnici. Zemlja je vrlo kvalitetna i u njoj uspijevaju sve poljoprivredne kulture.
U džematu živi porodica Hrnića koja je najbrojnija, zatim Dergići, Balići, Nukići, Mujkanovići i Bešići. Od Hrnića bili su najpoznatiji: Ahmet, Salko i Smail. Od Dergića Latif Smail, od Nukića hadži Dedo, od Balića Mure, te od Bešića Hamid i Mustafa.

U džematu je postojala dosta mala džamija, koja je više puta popravljana. Prvobitno džamija je bila riglovana sa ćerpićima pokrivena šindrom i s ugrađenom munarom u krovu. Imala je izrezane prozorčiće kroz koje je mujezin učio ezan. Kad je u Kozaruši pravljena zidana munara 1928. godine, drvena munara sa šerefom prenesena je na džamiju u Hrnićima. Odmah poslije Drugog svjetskog rata 1948. god. Huse Ključanin, veleposjednik iz Kozarca, poklonio je svoju porodičnu kuću koja je bila izgrađena uz kapetanovu kulu, u džemat Hrnići. Od nje je ozidana džamija, te postolje za munaru. Svečano otvorenje bilo je 1949. god. prvo otvorenje poslije Drugog svjetskog rata u ovim krajevima.

Na ovom otvorenju bio je kao izaslanik Islamske zajednice moj muderis i upravitelj medrese u Banjoj Luci kurra hafiz Idris ef.,poznat kao Murat hafiz Skopljak. Istog dana poslije jacije namaza u istoj džamiji gdje je bilo mnogo prisutnih, dogodio se nezapamćen nemio događaj. Dva maskirana čovjeka dočekali su ljude koji su izlazili iz džamije i počeli ih toljagarna i štapovima udarati po glavama u mraku.Tom prilikom usmrtili su punca džamijskog imama Hasan ef. Mrkalja i Muju Gečeviće iz Prijedora. Također su tom prilikom napadači udarili po glavi starinu Šemsu Hrnića džematliju koji je za dlaku ostao živ. Nekoliko mjeseci bio je bolnici i do smrti nije bio sposoban za rad. Počinioci ovog zločina i do danas nisu otkriveni, a ne zna se ni motiv zbog čega je to urađeno.

Tako je u ovom džematu u jednom danu bilo veliko veselje i tužna noć. U ovom džematu je bila džamija od davnina ali se nije klanjala džuma-namaz u njoj do Drugog svjetskog rata. Sve dok nisu dobili ovlaštenje od reisul-uleme da se može klanjati džuma-namaz, džematlije su išle na džumu u Kalata ili Mutnik u Kozarcu. Džamija im je bila dosta mala, aii su zato imali zgradu za imamski stan u prizemlju i učionicu za mekteb.

To je jedna od najljepših zgrada koju su džematlije izgradile u te svrhe na području Kozarca. Ova zgrada, za čudo Božije, nije srušena za vrijeme agresije 1992. god. a džamija je zapaljena i porušena.

Poslije Drugog svjetskog rata u ovom džematu je bio jedno vrijeme mutevelija Rasim Hrnić, a kod njegoveg brata Muharema stanovali su učenici medrese preko cijelog ramazana kada nisu imali stalnog imama. Hadži Derviš Nukić više godina bio je mutevelija u ovom džematu. On je i materijalno pomogao popravak džamije i ostale potrebe vezane za džamiju. Hadži Derviš je bio i predsjednik Odbora Islarnske zajednice u Kozarcu, koju je dužnost vršio vrlo dobro zalažući se za unapređenje vjerskog života. Molim Allaha dž. š. da ga uvede u džennetska naselja. Amin!

IMAMI U DŽEMATU HRNIĆI

Prvi imam, po mom saznanju, u ovom džematu bio je moj djed, majčin otac, Bekir ef. Hrustić, koji je kasnije odselio u džemat Kalatu, ali više nije vršio imamsku službu, već se bavio trgovinom. Drugi imam u ovom džematu bio je Ali ef. Melkić iz Kozaruše, koga su svi zvali Mulalija. Ovaj imam je bio u ovom džematu 40 godina, u njemu je umro 1936. godine, a ukopan je u Kozaruši kod džamije u svom rodnom mjestu. Imao je vrlo lijep i dosta prodoran glas. U džematu je bio poštovan, tako da ga je svaki džematlija smatrao kao svoga roditelja.

Mnoge generacije je podučio o vjeri, a što su u praksi i primjerjivali. Imao je dva sina, Ibrahima i Muharema, koji su mogli uvijek zamijeniti oca u džamiji kada bi on bio odsutan. Pošto se u to vrijeme nije klanjala džuma-namaz u ovom džematu, Mulalija je redovno išao pješice u kozarušku džamiju-svoj rodni kraj. Jedan ugledni džematlija u džematu Kozaruša svake godine priređivao je kod kuće uobičajeni kućni mevlud, na koji bi pozvao komšije, te rodbinu i prijatelje. Također bi pozvao pored svoga imama još i susjedne imame da prouče mevlud, a potom bude obilan ručak ili večera za goste. Ovaj džematlija, o kojem je riječ, bio je Salko Čaušević koji je živio na selu gdje je imao veliki posjed. Pored zemlje za obradu imao je i šume te dosta krupne i sitne stoke. Mevlud je obično priređivao naveče.

Hadži Teufik ef Hadžić (knjiga, Džamije i džemati Kozarca)

Poslije agresije 92., povradtka džematlija svojim kućama, izgrađena je nova džamija. Prvi poslijeratni (agresija 1992.) imam u ovom džematu bio je Mustafa ef Ihtijarević, a poslije njega došao je Ajdin ef Hrnić koji je i danas imam u Hrnićima.

Nijaz-Caja Huremović