Izdvajamo

Na poziv Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj boravio sam od 2. do 6. februara 2017. godine, u posjeti džematima naše Zajednice u toj zemlji. Obilazeći naše džemate, susrećući mnogobrojne poznanike, ali upoznajući i mnoge džematlije i imame osvjedočio sam se o mnogo lijepih okolnosti koje smatram značajnim da budu zabilježene putem ove skromne reportaže. Svakako, ovi kratki opisi doživljaja predstavljaju samo manji dio onoga što sam imao priliku uočiti i još manji dio onoga što naši Bošnjaci unutar svoje Islamske zajednice u Norveškoj imaju priliku svakodnevno živjeti. Pored navedenog, ovaj zapis o našim Bošnjacima i Bošnjakinjama predstavlja skroman vid zahvale na njihovom trudu i radu za očuvanje i dobrobit islama i svoje bošnjačke kulture u ovoj udaljenoj zemlji, te bratsku molbu da na ovom putu ustraju i svoje potomke u istom duhu odgajaju.



Bošnjačka dobrodošlica na norveškoj zemlji

Polazeći od Zagreba, pa preko Kopenhagena, stigao sam na zapadni dio Norveške, u grad Bergen. Na aerodromu su me dočekali glavni imam, Senaid-ef. Kobilica, te braća hadžije Suad i Rasim Kahrimanović. Toplina njihove dobrodošlice, ukrašena vedrinom njihovih lica, učinila je prohladno i oblačno bergensko vrijeme tek sporedno uočenom činjenicom na putu do džematskih prostorija u kojima nas je čekao imam Ibrahim-ef. Šabić sa svojom suprugom Jasmina-hanumom. Ubrzo nakon našeg dolaska pridružio nam se i predsjednik IZ-e Bošnjaka u Norveškoj, Adnan Osmičić. Prema našoj tradiciji, koja se očigledno njeguje i među našim Bošnjacima u Norveškoj, nema priče dok se ne jede. Za taj tradicionalni aspekt lijepog odnosa prema musafirima pobrinula se imamova supruga i džematlinka Mubera-hanuma. Nakon ukusne sofre uslijedio je konstruktivan razgovor sa čelnim ljudima naše Zajednice, čime je posjeta i zvanično počela. Iste večeri, u prostorijama bergenskog džemata, upriličeno je prijazno druženje sa džematlijama Bergena i okolice. Po okončanju džematskog programa druženje se do kasno u noć nastavilo u porodičnom ambijentu Kahrimanovića.



Džuma u Oslu i program Sarpsborgu

Nastupio je novi dan, petak. Oprostio sam se sa domaćinima i pridružio se Senaid-ef.. Nije ni zora nastupila, a već smo bili u avionu za Oslo. Na tamošnjem aerodromu su nas čekali Faruk-ef. Terzić i Ahmed-ef. Modrić, koji su preuzeli brigu o mojoj sljedećoj destinaciji, dok je Senaid-ef. nastavio put ka Kristiansandu, gdje je predvodio džuma namaz. Nakon kraćeg upoznavanja sa znamenitostima Osla, džumu smo obavili u Bošnjačkom centru ovoga grada, a zatim nastavili razgovor i druženje sa ovdašnjim džematlijama. Poslije ću imati priliku ustanoviti da sam tu upoznao najviše novih lica. Među tim novim poznanicima nalazio se i jedan od utemeljitelja ovdašnje IZ-e, Zekerijah-ef. Jašarević, koji je do agresije na BiH bio imam na području Prijedora. Oslo sam u poslijepodnevnim satima napustio sa Ahmed-ef. i Senaid-ef., koji je u međuvremenu prešao put od 500 km. Naša sljedeća destinacija je bila u stotinjak kilometara udaljenom Sarpsborgu, najjužnijem džematu kojeg ćemo posjetiti. Tu nas je dočekao imam Aziz-ef. Ahmedović sa svojim džematlijama. Program i druženje u ovom džematu su upriličeni nakon jacije namaza. Iz ovog grada se vraćamo u Oslo gdje ćemo prenoćiti jer nam valja rano ujutro ponovo „letjeti“.



Subotnja druženja i posjete

Prva subotnja destinacija je grad Haugesund u kojem je ponovo domaćin Ibrahim-ef.. S njim u pratnji je i veliki aktivista, Bajro Marošlić, koji nas u iščekivanju podne namaza ugošćuje u svojoj kući koja graniči sa velelijepim vakufskim objektom njihova džemata. U mesdžidu smo klanjali podne namaz, a zatim se obratili prigodnim riječima prisutnim džematlijama. Druženje je nastavljeno u prostranim i lijepo uređenim prostorijama ovog džemata, svakako uz neizbježnu zakusku koju su priredile ovdašnje džematlinke. Nakon što završismo sa predviđenim programom i druženjem uputismo se porodičnoj kući jednog od vrijednih džematlija ovog džemata, njihova mujezina, Edhema Jakupovića, kojem je u međuvremenu supruga Zlatka preselila na Ahiret. Na putu ka ovoj porodici svratismo na lokalno gradsko groblje unutar kojeg muslimani imaju dio za ukop svojih merhuma. Povod ovoj posjeti je bio protkan mojom željom da zijaretim kabur svoga komšije Fehima Mujanovića, koji je prvi Bošnjak koji je na Ahiret preselio u ovom gradu i koji je tu i pokopan. Za rahmetli Fehima me veže mnogo uspomena iz djetinjstva, a posljednja je, nažalost, vezana za kobna dešavanja iz jula 1992. godine, kada smo postali svjedoci zločinačkog ubistva pred njegovom porodičnom kućom.

Zijaret ožalošćenoj porodici Jakupović koristimo za kratak razgovor i obavljanje ikindije namaza, dok se Ibrahim-ef. posvećuje i ispomoći ovoj porodici oko administrativnih procedura vezanih za transport merhume u rodni Kozarac. Opraštajući se sa Edhemom i njegovim ukućanima nastavljamo put ka našoj narednoj destinaciji. Put pred nama nije bio suviše dug, ali je veoma zanimljiv. Odlikuje ga bogat pejzaž norvežanske Zapadne obale, koju krase ljepote ovdašnje priobalske prirode, i zanimljiv kopneni put, koji je isprepleten brdskim usponima i spustovima, te kretanjima pored i ispod mora. Stigosmo tako, reklo bi se za tren, i u Stavanger, u još jedan od džemata koje hizmeti Ibrahim-ef.. Ovoga puta nas nije on dočekao, jer je zajedno s nama u društvu doputovao, ali je tu ulogu preuzeo Aladdin-ef. Mujezinović, koji je pomoćni imam u ovdašnjem džematu. Prije nego dođosmo do prostorija koje se koriste za potrebe džematskih aktivnosti, navratismo u jednu čajdžinicu ovdašnje „čaršije“, koja odiše osmanlijskim duhom, simbolično nazvana Efendi. Nakon ispijanja očaravajuće ukusnog čaja krenusmo ka džematskim prostorijama. Tamo zatekosmo pun mesdžid džematlija. Klanjasmo akšam, a zatim i jaciju, te nastavismo s ugodnim druženjem i zakuskom na kraju. Poslije programa nastavismo do kasno u noć druženje i razgovor o bitnim temama u porodičnoj atmosferi Bahrije Denića, predsjednika ovdašnjeg džematskog odbora.



Povratak u Oslo i završne posjete

Nedjelja je osvanula, a mi iznova na aerodromu. Vraćamo se u Oslo gdje nas čeka Derviš-ef. Varešlija s kojim ćemo nastaviti svoje putovanje. Već prilikom slijetanja primjećujemo da snijeg intenzivno pada. Ova okolnost će nam značajno usporiti dolazak do naše naredne destinacije. Ipak, na vrijeme stižemo u Gjøvik (Jovik). Približavajući se ovom gradu iz pozicije koja nam pruža veličanstven pogled na njegovu panoramu postalo je očigledno da smo se prikučili sjeveru. Na predviđenom odredištu naši nas domaćini dočekuju ispred samog objekta. Toplinom međusobnih selama otkravljujemo vidno promrzla lica, a zatim ulazimo u prostorije udruženja Dukat, koje ujedno služe i ovdašnjem džematu (Gjøvik/ Lena/ Lillehammer) za njegove potrebe. Po uobičajenom protokolu realiziramo još jedno od druženja, prožeto obraćanjima i međusobnim diskusijama, a zatim se opraštamo sa većinom prisutnih džematlija i odlazimo na ručak kod porodice Eniza Bešića. Udaljenost naredne destinacije nas primorava da ugodne trenutke provedene u ovoj porodici svedemo na minimum, ali zadovoljstvo time nije umanjeno ni kod domaćina, ni kod gostiju.

Na sljedeće odredište idemo vozom. Moglo bi se kazati da odmaramo putujući. Usput se naslađujemo ugodnim razgovorima i prirodnim ambijentom kroz koji nas šine vode. U večernjim sahatima stižemo u Horten gdje nas čekaju Edin-ef. Mezit i hadžija Ismet Hodžić. Prije dolaska na posljednje odredište, koje je planirano u sklopu ovih posjeta, opraštam se sa Senaid-ef. nakon četiri dana provedena u zajedničkom obilasku njegovih džemata. Na kraju, dođosmo u prostorije ovdašnjeg Bosanskog kluba gdje upriličismo posljednju u nizu planiranih posjeta našim Bošnjacima u Norveškoj. Pored dosta novih lica, koje sam ovdje po prvi put upoznao, susrećem se i sa onima koje od ranije znam, a među njima i mog najvećeg prijatelja iz muhadžirskih dana, Sejada Jakupovića. I ovo druženje bi ugodno i ispunjeno lijepom atmosferom poput onih koja su mu prethodila. U društvu s Derviš-ef. i Edin-ef. napustih Horten. Vratismo se iznova Oslu, od kud mi sutradan bi u planu krenuti put dragoj nam Bosni. Srcu dragi razgovori i lijepo druženje sa ovom dvojicom kolega imama potraja do ranih jutarnjih sahata što me je na kraju skoro dovelo do propuštanja planiranog avionskog leta, ali ne zažalih zbog toga ni jednoga trena.



Povezanost Islamske zajednice Bošnjaka

Posjećujući naše džemate po bijelome svijetu u svakom od njih primijetih posebnosti koje ih čine specifičnim u odnosu na druge. Dotično je, prije svega, uzrokovano spletom okolnosti na koje utječe mnogo različitih faktora. Međutim, primjetno je da skoro svi ti naši džemati, na čelu sa svojim imamima i ostalim rukovodiocima, nastoje što bolje organizirati vjerski život svojih džematlija. Najčešće se svi uvezuju unutar jedne nacionalne Zajednice na teritoriji države na čijem području žive, a zatim se institucionalno vezuju za svoju Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Takav slučaj je i u Norveškoj. S tim da je mnogo specifičnosti koje ovdašnju IZ Bošnjaka čine unikatnom. S obzirom na veliku rasprostranjenost ne tako velikog broja Bošnjaka diljem prostranog norvežanskog teritorija, moglo bi se pomisliti da je i međusobna povezanost naših džemata na slabom nivou. Međutim, i najkraće upoznavanje sa organizacijom ovdašnje Islamske zajednice upućuje nas na zaključak da su bošnjački džemati u Norveškoj u pravom smislu dio jedne zajedničke strukture. Jasno se primjećuje da mjesta i uloge glavnoga imama i predsjednika Zajednice nisu samo slovo na papiru, već sušta realnost koja međusobno spaja u jedno džemate, imame i džematlije.

Privrženost Bošnjaka očuvanju identiteta

Spremnost naših Bošnjaka i Bošnjakinja da, bez obzira na svoju malobrojnost i razasutost, doprinose funkcioniranju džemata je priča za sebe. Koliko je primjera koji svjedoče o našim ljudima koji su u svojim kućama godinama uspostavljali džemat, organizirali mektepsku nastavu, okupljali malobrojne Bošnjake oko imama i vjerskih aktivnosti. Evidentno je da su ovome uveliko doprinijeli kvalitetni pojedinci, između džematlija i imama, koji su ovdje u prvim godinama bili. Međutim, žalosno bi bilo da ovaj detalj možemo evidentirati samo kao činjenicu proteklog vremena, bez da govorimo o posljedicama koje je uzrokovao u današnjem vremenu. Naprotiv. Trud kojeg su prve generacije svjesnih Bošnjaka učinile i danas se osjeti. Prije svega, njihova se djeca nisu u vrtlogu vremena i prostora izgubila, već su identitet svojih roditelja i predaka sačuvala. Uz to su postepeno oni, kao nova generacija, preuzeli brigu o svojoj Zajednici i džematima. Ovo posljednje ohrabruje i daje nadu da će i potomci njihovi nastaviti ondje gdje oni stanu.



Slovo o našim imamima

I prije samog polaska na ovaj daleki put znao sam da ću u Norveškoj susresti dugogodišnjeg prijatelja Ibrahim-ef. Šabića. Mogao sam unaprijed pretpostaviti da trenutke u kojima se budemo imali priliku družiti neću pamtiti po ničem lošem, već po prijaznim razgovorima i ugodnim druženjima. Tako je i bilo, ako ne i ljepše nego sam pretpostavio.

Glavnog imama, Senaid-ef., mogu kazati da sam samo usputno poznavao. Najčešće su našim susretima doprinosili zajednički sastanci unutar Islamske zajednice, kao i svečanosti kojima smo obojica prisustvovali, tako da i nije bilo prilike da se značajnije upoznamo. Ipak, imao sam određenu predstavu i o njemu. Po riječima džematlija, koje su nam zajedničke, znao sam da ga oni cijene i duboko uvažavaju, dok su povremene medijske informacije govorile u prilog tome da ga i šire društvo poštuje. Moj dodatni dojam je bio ličan. Činilo mi se da je profesionalac s kojim se ne razgovara osim poslovno, pa sam pretpostavljao da će i naše druženje biti takvo. Dočim, način komuniciranja, koji je prethodio mome putovanje, a zatim i vrijeme, koje smo proveli zajedno, su me u potpunosti razuvjerili u ono što sam lično mislio. Šta više, uvjerio sam se da je njegovo ophođenje prema svakom pojedincu s kojim se susretao ispunjeno poštovanjem, jednostavnošću i prijaznošću. Bilo mi je neizmjerno drago što sam se u ovaj segment njegove ličnosti sam uvjerio.



Pošto u Norveškoj ima šest stalnih i nekoliko asistirajućih bošnjačkih imama pretpostavljao sam da ću neke od njih imati priliku upoznati tokom posjete ovoj zemlji. Osim dvojice spomenutih, s kojima sam se značajnije poznavao, Edin-ef. Mezita sam samo formalno upoznao u Sarajevu prije par mjeseci, dok ostale nisam uopće znao. Tako sam kolege Faruka, Derviša, Aziza, Ahmeda i Aladdina tek u Norveškoj upoznao. Sa nekima sam dulje, a nekima kraće u društvu boravio, ali sam jedan zajednički utisak o svima njima stekao, a taj je da se radi o imamima koji sa velikim poštovanjem sa svojim džematlijama surađuju i sve što mogu poduzimaju da islamski identitet kod sebe i njih u ovoj dalekoj zemlji očuvaju.

Pored brižnog odnosa kojeg baštine, ovdašnje imame odlikuje i spremnost da skoro svakodnevno prelaze i stotine kilometara da bi do svojih džematlija došli i bili im na usluzi. Bez obzira na teret kojeg ovakav pristup imamskoj službi sa sobom nosi primjetno je njihovo zadovoljstvo poslovima koje obavljaju. Ne može se tome uzrok identificirati samo u ekonomskoj sigurnosti koju isti imaju, jer ona nije dovoljno snažna da ih takvim učini. Za mene je lično bila evidentna snaga njihove vjere koja ih pokreće i svakodnevno motiviše da svojoj misiji najbolje što mogu odgovore.


Amir Mahić/ foto: Amir Mahić i Nijaz Kajdić

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?