Izdvajamo

Bajramski praznici  u Kozarcu, ove godine nekako posebni. Čini mi se da nas ovoliko ni prije rata nije bilo ispred i u Đamiji. Ipak sjetih se onih bajramskih skupova u Kamičanima i Kozarcu gdje su se okupljali mladi iz cijele opštine Prijedor, pa čak i dalje. Skupovi koji su na daleko bili poznati. Koliko li ih se udalo ili oženilo sa Bajrama (zbor ili skup) iz Kamičanima ili Kozarca. Sad kad se sjetim, neka me nostalgija strefi a opet i neka dragost kad se sjetim šta i kud smo sve prošli zadnjih 20 godina.

Bajram počinjem sa podjelom bajramskih paketića, kod nas popularno nazvan podjela halve. U vrijeme kad sam ja bio djete, nije bilo mogućnosti za paketiće pa su naše mame i nane kuhale halvu i djelile zadnji dan Ramazana. Došla su bolja vremena. Prva podjela halve je bila u Kamičani 2, poslije podne namaza. Ovdje sam napravio jednu zajdeničku fotografiju da nebi neko djete zaboravio.

Zatim, poslije ikindije namaza sam bio u mom đematu Alići - Softiće. Isto kao u Kamičani 2, sam napravio jednu zajedničku fotografiju.

Zatim sam požurio u Kamičane, znao sam da će tamo biti puno raje, ali sam se iznenedio, bilo ih je puno više nego sam se nadao.

Bajram namaz sam klanjao u Gornjim Jakupovićima. Ovdje je, kao i dan ranije, bilo više raje nego obićno. Đamije je bila tijesna da primi svu raju koja je došla da klanja Bajram namaz.

Poslije klanjanja Bajram namaza i čestitanja, požurio sam u Kamičane na Šehidsko Mezarje, gdje su pristizali kozarčani iz ostalih đemata. Nebih se bavio brojkama posjetioca, ali bilo nas dosta.

Poslije sam svratio kod Pajde, čestitali jedni drugima Bajram i ja sam žurio svojoj kući jer sam znao da ću imati goste.

Kod kuće su me dočekali žena, familija i moje drage komšije. Ovu fotku sa mojim komšijama je pravila Samka.

Dan prije sam razgovarao sa Emirom Dautovićem vlasnikom doma za starije osobe "Naš Dom ENEA" i on mi reče da će prvi dan bajrama imati  bajramski ručak za korisnike usluga ovog doma. Dogovorio sam sa Emirom da to zabilježim fotografijama. Kad nekog ubjeđujem da bi ga fotografisao obićno kažem: što nije fotografisano ili zapisano, kao da nije ni bilo.

U dom sam došao tačno u 12 sati, a pripreme za ručak su bile skoro gotove. Gospođa Dautović je pomagala osoblju doma  pri serviranju ručka. Pričaju mi da je ovo prvi Bajram u ovom domu i obećaše da će u buduće svaki Bajram imati svečani ručak. Da podsjetim, dom za nezbrinuta lica "Naš Dom ENEA" je otvoren prije nešto više od tri mjeseca.

Uz odobrenje Emira i Direktora Forića, ja sam napravio par fotki sa ove svečanosti. Zadnji put kad sam ovdje bio bilo je više korisnika usluga, a Emir mi reče da je 6 osoba otišlo kući za Bajram.

Drugi i treći dan Bajrama, za mene je bio, koliko svečan toliko i radan. Bilo je događanja koja sam pokušao da zabilježim svojim fotoaparatom, ali o tome ću drugom prilikom možda neki poseban članak, a nešto čuvam za četvrtak.

Nijaz - Caja

 


Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović