Izdvajamo

 

Zgrada Medžlisa Islamske zajednice Prijedor bila je prije nekoliko noći na meti vandala. Staklo na prozorima amfiteatra Medžlisa je polomljeno, a nepoznato je kada se tačno dogodio ovaj vandalski čin.

Ovu informaciju za “Avaz” potvrdio je glavni imam MIZ Prijedor Benjamin ef. Hodžić.

– To je zgrada amfiteatra medžlisa. Prijavljeno je policiji i policija je došla, obavili su uviđaj i oni nisu mogli ustanoviti šta je, odakle je i kako je. Dalje detalje ne znam – kazao je efendija Hodžić.

 

Hodžić pretpostavlja da je do ovog nemilog događaja došlo tokom proteklih praznika koji se slave u ovom bh. entitetu.

 

– Oni (policija, op.a.) pretpostavljaju da je to bilo pucanje za Novu godinu, ili za 9. januar, pa da je dio sa zgrade pao. Kamere imaju na objektu, ali ne mogu uhvatiti taj dio. Kamenom je razbijeno staklo – kazao je Hodžić.

Efendija Hodžić ističe da se povratnici u Prijedoru, tokom proslavljanja praznika u tom bh. entitetu, kao što je to bio slučaj sa posljednjim obilježavanjem neustavnog “dana RS”, ne osjećaju nimalo sigurnim.

– Oni su uvijek preplašeni kada se dešavaju takve stvari. Sinoć Nova godina, 9. januar, ne budu tu, jednostavno se povuku, ili odu za Sanski Most, ili odu kod svojih najbližih rođaka u posjetu dan-dva dok to ne prođe. Budu preplašeni, nije sjajna situacija taj dan biti tu. Oni zastave nose, pjevaju, piju, dižu tri prsta, sve te stvari koje ne bi trebali raditi. Nije to obilježavanje njihovih praznika u nekom lijepom ambijentu i miru da bude sve, nego sve ide uvijek više i češće na provokacije – pojasnio je efendija Hodžić.

Avaz

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.