Ako bih morao u jednoj rečenici opisati moja sjećanja na decembre mog djetinjstva onda bih rekao da su bili hladni, proračunati, sigurni u sebe i tačno su znali u kojem pravcu žele ići.

Uvodili su nas, za odrasle u uvijek prijeteću zimu a nas djecu u bajku koju smo sami morali izmisliti i živjeti. Materijala za igru bi nam dao u obliku njiva koje su bile većinom prazne od svega što se žitaricom ili travom zove i izgledale kao ogroman poligon na kojem smo se mogli igrati do mile volje.

Nije doduše bilo lako ići svaki decembarski dan do škole. Rano je dolazila noć i stalno je neko morao izlaziti pred nas. Malo me je to i vrijeđalo jer su mislili da se bojim sam doći kući ali iskreno, ipak mi je bilo srcu milo iz daljine ugledati mamu, nanu ili nekog ko nas čeka ispod jednog velikog oraha gdje se odvajao put za Krčevine.

Posilo, tako se zvalo sijelo kod nas i bilo je nešto što sam zaista volio iz sveg srca. Otići na ta lijepa sijela za mene je imalo smisla samo u decembru ili njegovoj ostaloj braći po zimi. Jer, rano se spuštala noć, blago bi se smirilo, jacija klanjala neuobičajeno rano i moglo se gledati koja komšijska destinacija je najbolja. A bile su tri, četiri.. Za više bi se moralo baš pripremiti pa se to ostavljalo za neka druga ljepša i toplija vremena.

Krećali bi kao neka tajna povorka u tišini gledajući oprezno oko sebe. Samo bjeli i oštar snijeg kvario bi tu idilu tišine i davao neke tonove pod čizmama i ja bih u toj ritmici zamišljao neku melodiju, tekst, pjesmu i tamam kada bih to sve skupio na jedno mjesto znalo bi se desiti da noge ispod mene idu u pravcu neba…

Mjesec bi se na taj moj pad veselo kikotao i sa neba znao ponekad toliko pojačati svoje sijalice da je u kombinaciji sa bijelim snijegom davao osjećaj da su jači od sunca.

A kad se konačno dodje kod komšija svako dijete poželi da se više i ne vraća kući ili da se barem takva idila nikad ne završi.

Topla soba, pečeni krompiri sa sirom, pomalo ljutim, i kajmakom, najslađim na svijetu. Jabuke iz trapa sa mirisom na koji više nikad nisam naišao ni na jednom svjetskom aerodromu. Razno voće, kestenje a onda pečena masiraća ili bundeva kako je to moj otac znao reći, sa šećerom odozgo, ponekad sa medom vrijednih pčela.

Priča starijih, o kojoj pojma nisam imao ali sam je sa takvim interesovanjem slušao kao da sve to već znam, bila je u mojim ušima kao cvrkutanje ptica.

Poslije sam saznao, nije bila tema tā koja me je znala očarati već ona harmonija glasova koji bi se ispreplitali u većinom malim sobama pa onda sa muškim basovima i ženskim sopranima davali osjećaj najljepše harmonije.

Tamam kad smo pomislili da je limunata ispijena i da se polako mora spremati nazad kući, u polu drijemežu sa kojim sam se borio, domaćica je na sto iznosila slatko. Najčešće hurmice, slatke onako kako to dijete voli plus posute šećerom, za svaki slučaj. A za mene posebno, pošto su znali da volim one velike sa kurzovim brašnom i sa medom od jabuka.

Uspomene na ta sijela ili posila nešto su najljepše što je decembar mogao ponuditi u hladnim noćima i zagrijati naša srca.

Evo, ta toplina još traje.

kozarac.ba