Nikad ne treba podcijeniti nešto što je malo ili kratko. U male boce sipa se otrov.

Vidio sam rođenim očima kako rastom mali čovjek razbuca četvoricu kabadahija koji su ga prvocirali i slatko sam se smijao gledajući kako se, kao lisice, gledaju tražeći ko će se od njih vratiti po cipele koje su im u bježanju spale sa nogu.

Bilo je i malih košarkaša koji su i te kako znali izbaciti iz takta dvometraške divove i tako napraviti tragikomične scene.

Mala sadaka nekada može biti veća od nečijih miliona ako je istinski od srca.

Hoćel’ biti ako se ne varam čak i njemci kažu less is more?

Nekako se od ljudi koji se rode u selima koja su na ti sa nadmorskom visinom očekuje da budu veliki rastom što bi se reklo golemi.

Za čovjeka golemog znalo se reći kada ne bi našli za njegovu visinu pravu riječ “za nebo se privezo”.

Opet, bilo je i onih dugačkih a mršavih. Takvi su najgori za podcjeniti.

Posebno ako kao dijete kradeš iz njegove bašće voće, povrće, cure.. Šta je već pri ruci.

Sa jedne strane smiješ se i kažeš kako nema neke mišiće i masu a slijedećeg trenutka bježiš pred brzinom tih mršavih ali dugih nogu i moliš se da te prođe dok šćućuren ne dišeš u međi.

Trnje koje ubode i ne osjećaš dok ne prođe opasnost.

E sad, bilo je ljudi koji ni sa čim nisu podsjećali da su nešto veliki, jaki, da su poznati ili puni sebe a opet imali su, po meni, nešto što je vrijednije od svega nabrojanog. Bili su ljudi.

U pravom smislu riječi. I to od one vrste kojima su vjerovatno meleci bili uzori.

Muharem i Safija, komšije koje sam mogao vidjeti kada krenemo na Ćamilovo igrati lopte a oni uvijek u nekom poslu ipak nađu vremena lijepo se upitati ili poselamiti nanu i ostale ukućane.

Sad tek vidim, koliko je bitno i svako dijete ispoštavati jer ne znamo kako će nas se sjećati kad porastemo.

Eh taj Muharem i ta Safija bili su razlog zbog kojeg sam zavolio februar.

U momentima kada niko ne ide nikud, krave sretne dihuću sa prostrtom slamom ispod sebe, mačke se lijeno protežu kraj tople peći a psi pušteni sa lanca zbog hladnoće veselo skakuću po snijegu, konji se valjaju pa stresaju snijeg, sa krova se vije oblak dima koji služi da se u šporetu peku kesteni ili krompiri i jedu paprike punjene sirom, ja sa nanom idem do navedenih komšija po jabuke iz trapa.

Snijeg nije nimalo naivan i stalno nas navuče na istu foru pa se u putu koji vijuga uz brdo jedva suzdržavamo da ne padnemo držeći se jedno za drugo.

Ipak nekako stižemo i ulazimo u njihovu malu ali slatku i dobro zagrijanu kuću.

Nane je uzela kahvu a ja čaj i samo pet minuta fali da uz njihov žamor rijeći utonem u nešto što se slatki san zove.

Eso Balić