Ako se rodimo na velikoj nadmoskoj visini to ne mora značiti da se ne bojimo visine.
Možda to omogućuje neke beneficije i mnogo dobrih stvari kao što su čist zrak, miris zrelog voća, ljubićice i sva lijepa cvijeća, pečurke i vrganje ali,samo zato što si tu rođen i odrastao ne znači automatski moći pobijediti strah od visine. I kod mene to dugo nije bilo moguće.
– Protiv straha od visine moraš se boriti i jednostavno vježbati- govorila su mi djeca dok bi me kao sažaljevali a istovremeno uz osmjeh gađali odozgo sa drveta, zavisno od toga šta je dospijevalo, hašlame, šljive ili jabuke.. Ja nisam imao šansu da im vratim jer se nisam smio popeti a i ono par puta kada sam probao dobio sam negativan rezultat jer se bačeni predmet ili voćka vraćala ravno meni na glavu.
Nane je čak govorila o prednostima toga što smo rođeni na Krčevinama i da smo prema njenom tumačenju tako bliže nebu a samim tim i dragom Bogu. Tako i jedan pjesnik reče da gore na vrhu uvijek ima mjesta za još jednog i da se samo treba popeti. Ima, vjerujem ja njemu i lijepo je to ali brate strašno.
Gledao sam ljubomorno dugo godina kako se svi ostali ukućani popnu na štalu da dohvate sijeno, kako se uzveru uz drvo brže od mačke ili kako ponekad otac ili amidža na krovu kuće ili štale popravljaju bez držanja neku ciglu koju je vjetar pomjerio.
Poslije u životu sam shvatio da i kod osvajanja visina za kojima toliko žudimo treba biti oprezan. Tek odozgo vidiš pravu sliku koja često i nije ono o čemu smo maštali. Ako odletiš previsoko poslije je veliki problem kako se spustiti. A iskreno, kad god sam se osjetio ” visoko” osjetio sam i tugu i samoću.
Bilo je momenata kada sam letio tako visoko kao u snu i osjećao se kao onaj galeb u knjizi Džonatana Livingstona ali sam zaboravio da ja ipak nisam galeb ili ptica pa bi povratak bio onako bolan-kao bez padobrana. Da se vratim djetinjstvu dok nisam počeo filozofirati.
Znao sam da nešto moram probati po svaku cijenu. Počeo sam razmišljati, obilaziti i kao mačka odmjeravati sve budjake i mjesta koja su mi mogla biti interesantna za moj eksperiment savladavanja straha od visine.
Naprimjer, merdevine koje su vodile na tavan štale služile su za prve korake hoda prema gore.
Pokušao sam se i par puta nadviriti iz nanine sobe što dalje vani ali, malo što ravnoteža malo što zatvorene oči koje nisam smio otvoriti i rezultat je izostajao.
A dani su prolazili. Kad sam mislio da su sve kombinacije presahle pojavila se jedna. Tako je to u životu. Kad sve daš od sebe i Bog pomaže.
Ugledao sam krušku. Kao da je nikad do tada tu vidio nisam a pred očima mi. U samom harmanu iza kuće. Doduše malo uvučena jednim krajem u među što je priči davalo poseban, onaj avanturistički osjećaj.
– Pokazaću ja njima, već sam čuo sebe kako se zlobno cerekam zamišljajući ljubomoru druge djece kad me vidi na tolikoj visini.
Krenuo sam.
Ta kruška bila je čudne građe na koju ni jedno ozbiljno dijete koje voli visinu nije ni pomišljalo. Naime, nije rasla kao sve ostale u visinu već nekako se pružala vodoravno iz međe pa se granala i pokušavala imitirati ostale voćke.
Koliko je bila visoka poslužiće vam možda jedan primjer. Jedna od njenih glavnih uloga bila je da posluži kravama koje su se vraćajući sa pašnjaka htjele počešati po ledjima. Dobro, de, naše krave su bile baš visoke.
U svakom slučaju. Popeo sam se prvih par najtežih koraka i baš tada ugledao da nane vraća krave sa njive. Jedna krava za koju nikad nisam baš do kraja znao je li muškog ili ženskog roda priblažavala se jako brzo prema kruški a ja sam se prepao.
Vjerovatno su je od uboda raznih zločesoh muha jako svrbila ledja i kako je odlučno krenula prema kruški mislio sam da se i ona želi popeti na moju granu. Vinuo sam se u visine i skočio sam odozgo u strahu.
Vjerovali ili ne, tih stotinjak centimetara mog prvog penjanja, pa skoka do zemlje, bilo je dovoljno da slijedećih mjesec dana nosim gips na prebijenoj ruci.
Eso Balić