Smisao posta bi trebao vjervatno biti čiščenje tijela od svega što unesemo tokom godine i duše na koju se nataloži blato života.

Pitao sam prvo samog sebe, da li ja to tako lako ustanem u četiri ujutro jesti i piti zbog obaveze prema Bogu ili je to možda strah da se ne namučim i pokvarim hedonističke navike koje priznaćete prate danas manje više svakog čovjeka.

Tako sam razmišljao, filozofirao, pokušavao biti pametan sve dok se ne sjetih naninog objašnjenja.

“Prejedanje nikad nije sevap osim u Ramazanu! Samo ti jedi koliko možeš jer ćeš tako manje opterećen moći više biti posvećen drugim obavezama posta”.

Znala je nane da su to samo ljudske oči gladne. Već nakon par dana posta želja za prejedanjem se gubi i sasvim malo postaje puno.

Čovjek se umiri, otkucaji srca se jasno čuju i život postaje jedna druga dimenzija. Ona prava ljudska. Umjesto da postaješ nervozan i ljut osjetiš se kao vojnik koji je u armiji i ponosno podnosiš te, ako bi mogli nazvati slatke muke.

Sa strane kad se gleda sve to pomalo drugim ljudima može izgledati čudno, teško, komično i neizdrživo.

Nane bi rekla na to da ljude ne treba kriviti za to jer, dok neko ne proba sam jabuku ne može znati da li je slatkog, kiselog ili ljutog ukusa.

Baš to se desilo uz jedan Ramazan u Sarajevu.

Kažu, pripadnik onih stranjskih snaga, čini mi se iz Kanade, došao je baš uz Ramazan na službovanje.

Nikad on u životu nije čuo ezan, bilo mu čudno i to da na takvom malom prostoru ima toliko religija i mnogo još stvari su mu bile doista nove i neistražene.

Ali jedna od svega toga najčudnija.

Kad se vratio u Kanadu pa ga pitali kako je bilo on je rekao:

“Sve je perfektno prošlo ali jedno nisam mogao shvatiti. Skupina ljudi iz Sarajeva ustane ujutro u tri sata i jedu, jedu ,jedu.. Onda, cijeli dan ne jedu ama baš ništa. Kada pada noć opet sjednu pa jedu, jedu, jedu…

A onda vjerovatno da tu hranu prerade idu na trening u jednu baš visoku salu. Ima i žena i muškaraca. Kada trener sa bijelom kapom na glavi progovori na čudnom jeziku koji izgleda svi razumiju a niko ne govori svi se umire.

On prvi u vrh sale radi vježbe a oni poredani za njim u redove pokreću se kao jedan, dole-gore, dole – gore…

Svaka četiri puta taj trener okrene glavu desno lijevo i izgleda da im na kraju kaže-ne valja-ne valja i svi zajedno ustanu pa sve ispočetka. Tako tridesetak puta.

Poslije se izgrle i odu kućama malo odspavati pa opet jesti, jesti, jesti…”

Eso Balić