Semira Jakupovic Poezija

MAJKA ŠEHIDA

Majka na sedždu pada

I moli Milostivog za bilo kakav glas

U rukama Knjiga nad knjigama,

usne nijemo šapuću

Mora ostati jaka,

samo u tome je spas

Samoća dahće za vratom

Tišina sve govori,

vrata su širom otvorena

Duša krvari, srca su za patnju stvorena

Možda će doći

Možda će ga naći

Možda će ga pokopati

Možda će smiraj konačno naći

Možda će mu na mezar konačno otići

Možda, možda, možda …

A godine prolaze…

Hvata se za uspomene

Onako u avliji, familija na okupu,

Puna sofra, smijeh, zadnji Bajram zajedno

sjećanja se poput bisera nižu

na trenutak kao da sve oživi

Uspomene na sretne dane je stižu

Poneku požutjelu sliku ako je ima

Pogledom pomiluje, suzom orosi

Pomisao da djeteta više nema

Da se nikada više neće vratiti

Uvlači se strah u kosti

Već odavno su ugasle te tužne oči

Ostale bez iskrica radosti, bez sjaja

Onoga dana kad prsnuše granate

Kad zemlja postade vatra

Kad rodni kraj postade pepeo sivi

I izgubi se tračak nade tog nesretnog maja

Njeno srce je nepresušni izvor suza

A smijeh na usnama zaboravljena prošlost

Na dane ispraćaja, na dane dočeka

I jednu pokošenu mladost

Njeno lice su duboke brazde ratom uzorane

Iscrtano grubim kistom života

Traganja, čekanja nekakve istine

Ispruženih ruku u zraku

pravde koja ne postoji

dugog druženja sa zidovima

I jecanja tihog u mraku

U svakoj suzi, u svakoj bori,

Po jedan dan duži od godine

Po jedan svijet satkan od samoće

Po jedna nada što umire zadnja

Toliko puta smrt oplakana

A nikada, nikada prihvaćena.

Ona stoji tiho i lomi ruke

Ona se samo raduje u snu

Kad usnije sina miljenika

Kad mu priča ono

što za života stigla nije

A novo jutro

Donosi samo novi strah

Koji siječe poput najoštrijeg mača

Samo je biljka oborene glave

Nema sunca, samo tama

Nekada kuća bijaše puna

A ona godinama sama…

Majka šehida je simbol hrabrosti

I ljudske dostojanstvenosti

I kada joj je najteže

Smoći će malo snage

Da daruje ljubav duboko zakopanu

Onima poput nas

Što na ovom svijetu ostadoše

Toliko je u njoj ljubavi nedarovane

Toliko zagrljaja nepodjeljenih

Koje želi nesebično pokloniti

I tiho će šapnuti,

“Nikada ne plači,

Za živim robom sine!”